Pazi poezija! sa Draganom Jovanović (Vesna Krmpotić – „Pohvala ničemu“)

Dragana Jovanović„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naša sagovornica je Dragana Jovanović, predsjednica Udružejna “Prijatelji Srebrenice“, veliki ljubitelj pisane riječi.

  • Evo nas u novom intervjuu rubrike “Pazi poezija“, ovaj put moj gost je moja direktorica Dragana Jovanović. Dobro došli.
  • Hvala puno na pozivu. Drago mi je i čast mi je što sam gost ovakve jedne, dobro osmišljene rubrike.
  • Krenućemo standardnim pitanjem, koje pitam sve svoje sagovornike. Koja je Vaša omiljena pjesma i Vaš omiljeni pjesnik?
  • To je najteže pitanje, pretpostavljam, većini tvojih sagovornika. Ne mogu da se pohvalim time da sam zadnjih godina pasionirani čitalac poezije. Desilo se ono što je moja starija sestra nekad predviđala, a to je da se, u određenim godinama, čovjek uglavnom fokusira na neku stručnu literaturu i stvari koje su u vezi sa poslom. Ali, iz tog nekog predživota mogu da kažem da sam jako voljela Vesnu Krmpotić. Moja omiljena pjesma, odnosno pjesma koju sam odabrala za ovu priliku je “Pohvala ničemu“. Zapravo, ukoliko bih trebala da izaberem nešto što bih podijelila s tobom u tvojoj rubrici, onda je to ova pjesma ili Kastanedin dio teksta koji govori o putevima. Mislim da ova pjesma i taj dio imaju istu poruku. Ako se sjećaš, Kastaneda kaže: “Svaki put je samo put, ne vodi nikuda. Vodi ili u šumu ili oko šume“, da parafraziram. Putevi se razlikuju samo po tome da li imaju srca ili ne. Mislim da je ova pjesma nešto što ima sličnu poruku. Jako sam voljela da čitam Kastanedu, iako ne možemo govoriti nešto mnogo tu o poeziji. U principu, ja pod poezijom smatram svaku koncentrisanu kratku formu koja izloži istinu na koju reagujemo dušom. Znači, prepoznamo nešto što pisac, odnosno pjesnik nije ni htio da kaže, ali nam daje odgovor na neku našu dilemu, na nešto o čemu mi upravo razmišljamo. U tom smislu, poezija je ponekad i ono što nije napisano, ali čujete usput kao odgovor na svoje misli. Znači, dešava se, ne znam koliko si i ti primijetio, koliko se to puta tebi desi, da razmišljaš o nečemu, da imaš neku dilemu i da, prolazeći pored ljudi koji pričaju o nekoj pedesetoj stvari, čuješ rečenicu koja je savršen odgovor na ono o čemu razmišljaš. To su, za mene, trenuci poezije i to je moj doživljaj poezije. Mislim da je životna svrha, da je neki cilj životni, postići unutrašnji mir, biti lišen ambicije, sukoba, svega onoga što nas neprekidno izjeda i razvlači, a, u stvari, nema veze ni sa čim. Mislim da je bit ove pjesme upravo u tome što govori o tome da se stvarni naš život i otvorenost za život dešava u momentu kad nismo pod impresijama, nego, jednostavno, živimo stopljeni sa svojom okolinom, kad smo, prosto, jednaki, kad smo dio cjeline bez sukoba i bez borbe, doživljavaući sve kao jednu scenografiju, koja u svakom trenutku može da se promijeni. Naša uloga je samo da shvatimo da je to sve samo jedna scenografija i da smo mi isti i u jednoj i u drugoj ulozi.
  • Dok ste Vi govorili, ja sam stekao utisak da Vi smatrate da poezija može biti mnogo toga. Vi ste to, donekle i rekli. To može biti i, naprimjer, način života i nešto iz prirode?
  • Upravo tako, baš si to lijepo rekao, potpuno se slažem. Ne bih ništa da dodajem, jer je savršeno rečeno.
  • Znam da ste mnogo čitali i kad je u pitanju proza, a ne samo poezija.
  • Pretpostavlam da smo se mi svi nosili na različite načine u onom periodu kad je rat izbio. Naravno, I prije toga, kao gimnazijalka, te godine života sam provela više čitajući, nego zaista živeći. Recimo Singera sam voljela uvijek; izuzetno volim taj način, stil pisanja, podsjeća me na Ivu Andrića, na neki način. Inače, svi veliki književnici imaju veoma jednostavan stil, koji omogućava čovjeku da dođe do neke svoje istine. Mislim da su nabolji pisci oni koji nam na najbolji mogući način ukazuju na ono što nam treba. Definitivno, Čarls Bukovski mi je jedan od omiljenih pisaca. Eto, nisam ovom prilikom izabrala za omiljenu pjesmu neku od pjesama Čarlsa Bukovskog, ali zaista volim njegovu poeziju. Naravno, “Lovac u raži“ i sve što je Selindžer napisao je u jednom periodu imalo velikog uticaja. Bili su tu i Harms, Hamsun, Fris, Haksli…
  • Koja je svrha čitanja, ako za par godina zaboravimo to što smo pročitali. Jednom prilikom sam slušao jednog književnog kritičara koji je rekao da nas pročitano promijeni, izmijeni nas kao ličnosti i da je to ono što nam ostaje od pročitanog. Ima li to logike? Može li to biti svrha čitanja?
  • Svrha čitanja definitivno nije “Dugo putovanje u noć“ Judžina O’Nila, nego dugo putovanje u središte sebe. Prije par godina sam bila na jednom predavanju u oblasti ličnog razvoja kod jednog od vodećih stručnjaka u toj oblasti, gdje je on imao stavove koji bi vas zaprepastili. Pomalo istočnjačkom filozofijom je doveo u pitanje, maltene, cijelu umjetnost, uključujući i filmsku umjetnost i čitanje i tako dalje i smatrao je da su sve to načini da čovjek pobjegne od nekih istinskih pitanja. E, sad, ukoliko poezija i književnost čovjeku pomognu da se približi sebi, da otkrije svoje istine, onda to ima smisla. Prosto ne smatram da je čitanje zabava, kao što ne smatram da je bilo šta samo zabava.
  • U našim prethodnim rubrikama se razvila diskusija između ljudi koji su učestvovali. Optimizam ili pesimizam u književnosti?
  • To je, u principu, sve manifestacija nečeg vanjskog. To je, prosto, pogrešna usmjerenost. Mislim da nema mjesta ni pesimizmu ni optimizmu. Tu je ključna riječ ljepota života, život u principu.
  • Pesimisti će reći da vide ljepotu u životu, a drugi će reći da su njihovi pogledi previse mračni i pesimistični.
  • Vrlo je teško govoriti o tuđim doživljajima i načinu na koji neko drugi razmišlja. Kad je nešto u domenu ličnog doživljaja, veoma je teško reći da li je nešto ispravno ili nije. To je, prosto, tako.
  • Onda se to svodi na ono da je ljepota u oku posmatrača i da o ukusima ne vrijedi raspravljati?
  • U potpunosti se slažem.
  • Hvala mnogo za učešće u rubrici. Bilo mi je zadovoljstvo i veoma mi je drago što smo obavili ovaj razgovor.
  • Hvala tebi. Nadam se da će biti još prilika da pričamo o ovim temama.

 

Vesna Krmpotić – „Pohvala ničemu“

 

Tako mi prija što nema ničega.
Što se događa zračno ništa.
Što sa tjemena svakoga brijega
slika je ista.

Zuj kolobara baš mi odgovara,
jer se vidno širi u nečuj.
Do gluhosti sluh me nagovara
na pohod riječju.

Tako je dobro kad nešto splasne
i svane lice ništoće jasne.
Poćudno je kad besput i cesta
zamrse mjesta.

Djelatno je kad misao stane,
kad se stoljeća smaknu u dane.
Sa stanovišta svakog lista
jesen je ista.

 

Vesna Krmpotić – citat:

Od znati do biti daleki je put.

 

Vesna Krmpotić