Pazi poezija! sa Antonom Olegovičem Perepeljukom

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naš sagovornik je Anton Perepeljuk, mladi Ukrajinac, koji često boravi u Srebrenici. Pročitajte šta Anton govori o poeziji i kako se izražava i biće vam jasno zašto smo njega odabrali za gosta u našoj rubrici.

  • Ti si nama u Srebrenici interesantan kao posjetilac, nemamo često priliku da ugostimo nekog Ukrajinca, a interesantan si nam i jer voliš poeziju, pa smo odlučili da te pozovemo u ovu našu rubriku, da nam kažeš koja je tvoja omiljena pjesma?
  • Od svih pjesnika, najviše volim ruskog, sovjetskog pjesnika Vladimira Majakovskog. Najviše mi se sviđa jedna njegova ranija pjesma koja se zove „Kako sam postao pas“.
  • Zašto ta pjesma?
  • Zato što je ovo veoma oštra socijalna pjesma. Ona govori o tome kako je pjesnik postao pas zbog nekih teških socijalnih okolnosti i taj proces je veoma zanimljivo opisan. Ova tema je aktuelna i mnogi ljudi i sami postaju psi ili neke druge životinje, a to ne primjećuju.
  • A zašto misliš da je važno da ovakve poruke ljudi izvuku baš iz poezije?
  • Zato što poezija, kao i svaka umjetnost, donosi poruke kroz hiperbolu. Ona pokušava da donosi poruke na jasan način, kroz veoma jak emocionalni uticaj. Zato je poezija, kao, na primjer, i slikarstvo, bitna. Ako pišeš jednostavnim tekstom, to možda nikog neće zainteresovati i niko neće pročitati, ali ako to preokreneš, preuveličaš i precizno postaviš na odgovarajuće mjesto…
  • Imaš li primjer pjesnika, koji je nešto slično uvrstio u svoju poeziju, osim Majakovskog?
  • Faktički, svi pjesnici ranijeg sovjetskog perioda, perioda Revolucije, su slični, jer su živjeli u isto vrijeme, opisivali su približno iste socijalne momente. Nešto slično, ali ne baš isto, možemo naći i kod Jesenjina, Marine Cvetajeve, Ahmatove. Svi su ti pjesnici živjeli približno u isto vrijeme i, tada, u istoj zemlji.
  • Zašto je značajno, za jednog čovjeka, da čita poeziju?
  • Zato što poezija, možda, najviše razvija tu savjest, koja se gubi kod ljudi kroz život. To su možda i najbitnije stvari u životu – zašto živimo, na šta trebamo obraćati pažnju, na koje socijalne momente i gdje danas možemo skrenuti s puta – kao i svaka dobra umjetnost, uostalom.
  • Koliko se danas poeziji poklanja pažnja? Kakav značaj ima u društvu?
  • Nažalost, ja vidim tu tendenciju da se pravoj poeziji, pravoj umjetnosti poklanja malo pažnje, jer ona tjera ljude da razmišljaju. Jeftinoj poeziji se poklanja dosta pažnje, zato što lako i jednostavno ulazi ljudima u glavu, kao, naprimjer, nekim rep pjesmama.
  • Koliko je poezija značajna za mlade ljude, za njihov proces odrastanja?
  • Dobru poeziju je veoma bitno davati poeziju mladom čovjeku i to je veoma značajno za njegovo odrastanje. Ona mladog čovjeka i ponajviše impresionira. Prije se, dok je bilo bolje obrazovanje, u školama davala poezija u dovoljnoj količini i u dobrom kvalitetu. Sad se to, nažalost, manje dešava.
  • Vi dolazite iz jednog specifičnog područja, a i mi živimo na jednom takvom. Spadamo i u istu grupu naroda. Da li naši Slovenski narodi imaju bolje predispozicije za poeziju ili, recimo, narodi sa zapada Evrope?
  • Mislim da narod, koji je emocionalno najrazvijeniji, ima najbolje predispozicije za poeziju. Ja bih rekao da ruski narod, ukrajinski narod ili srpski narod ima bolju predispoziciju od, recimo, engleskog naroda, generalno. Ponekad je, možda, engleski narod u prednosti, zato što ima bolje uslove, bolji emocionalni status. Ponekad bi ruski narod bio ispred, ali tako se, generalno, ne može govoriti.
  • Ne mogu da ne upitam ovo – svjedoci smo da su mnogi veliki pjesnici izvršili samoubistvo. Zašto je to tako. Postoji li veza između ljudi koji se trude da stave riječi u stihove i samoubistava, ili je to samo slučajnost?
  • Nažalost, ovdje slučajnosti nema. Njihov način života i njihov kraj života su povezani. Samoubistva se vrše u velikom broju jer su ljudi preosjetljivi. Kod nekih muzičara se to dešava i zbog alkohola i droga, ali to nije u tolikom broju. To se dešava zbog preosjetljivosti i zato što neko ima „čistu“ dušu, oni vide stvari onakvima kakve jesu, ne žele da se pomire s tim, radi nekih jeftinih kompromisa. Zato je mnogo pjesnika okončalo živote tokom revolucije, kad je država krenula nekim lošim putem. Tad su i Majakovski, Jesenjin i Cvetajeva okončali svoj život. Svi su oni izvršili samoubistvo. Blok se nije ubio, ali je isto tragično završio sa životom. Ti ljudi su bili preosjetljivi a i vrijeme je bilo veoma teško.
  • Ja bih dodao da su i živjeli u skladu sa svojim principima i da su zbog njih bili spremni da umru.
  • Tako je. Jeste, baš tako. To su bili principijalni ljudi i to su skupo platili. Jeste, nažalost, zbog svojih principa; nisu htjeli da ih prodaju. To je to.
  • Jeste li upoznali ljude koji žive u Srebrenici. Imaju li oni taj poetski detalj u svojim životima?
  • Možda i imaju, ali ja to nisam vidio kod ljudi u Srebrenici, nažalost, ni taj poetski detalj, ni neki poseban umjetnički. To, naravno, nije njihva krivica već područja, koje je toliko teško. Čovjek mora otići odavde ili se, jednostavno, pomiriti sa emocionalno siromašnim životom. Stvari, u ovom smjeru, bi bile mnogo ljepše kad bi bilo manje politizacije. Manje laži, a više progresa. Ljudi su odavde otišli ili se zavukli u ćošak da se o njima što manje zna.
  • Koliki značaj imaju ovakvi razgovori, pokušaji da se poezija „ugura“ u naše živote?
  • To je veoma značajno. Ne može to imati mali značaj jer se radi u malo, količinama. Svaki ovakav razgovor ima važnost i obavezno se mora dešavati.
  • Hvala mnogo za ovaj razgovor.
  • I Vama hvala.

Vot tak я sdelalsя sobakoй
Vladimir Maяkovskiй

Nu, эto soveršenno nevыnosimo!
Vesь kak estь iskusan zloboй.
Zlюsь ne tak, kak mogli bы vы:
kak sobaka lico lunы gololoboй –
vzяl bы
i vse obvыl.
Nervы, dolžno bыtь…
Vыйdu,
pogulяю.
I na ulice ne uspokoilsя ni na kom я.
Kakaя-to prokričala pro dobrый večer.
Nado otvetitь:
ona – znakomaя. Hoču.
Čuvstvuю – ne mogu po-čelovečьi.
Čto эto za bezobrazie?
Splю я, čto li?
Oщupal sebя:
takoй že, kak bыl,
lico takoe že, k kakomu privыk.
Tronul gubu,
a u menя iz-pod gubы –
klыk.
Skoree zakrыl lico, kak budto
smorkaюsь.
Brosilsя k domu, šagi udvoiv.
Berežno ogibaю policeйskiй post,
vdrug oglušitelьnoe:
„Gorodovoй!
Hvost!“
Provel rukoй i – ostolbenel!
Эtogo-to,
vsяkih klыkov počiщe,
я ne zametil v bešenom skače:
u menя iz-pod pidžaka
razveerilsя hvostiщe
i vьetsя szadi,
bolьšoй, sobačiй.
Čto teperь?
Odin zaoral, tolpu rastя.
Vtoromu pribavilsя tretiй,
četvertый.
Smяli starušonku.
Ona, krestяsь, čto-to kričala pro
čerta. I kogda, oщetiniv v lico usiщa-
veniki,
tolpa navalilasь,
ogromnaя,
zlaя,
я stal na četverenьki
i zalaяl:
Gav! gav! gav!
Vladimir Majakovski – citat:
Umjetnost koja ne služi narodu samo je zabava besposlenih ljudi.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *