Pazi poezija! sa Ademom Mehmedovićem (Mehmedalija Mak Dizdar – „Putovi“)

Adem Mehmedović„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naš sagovornik je Adem Mehmedović, mladi novinar, fotograf i veliki ljubitelj poezije.

 

  • Hvala ti što si pristao na ovaj razgovor.
  • Nema na čemu, uvijek smo tu, šta god treba. Meni je drago da ste baš mene odabrali da govorimo o poeziji.
  • Za početak ono ustaljeno pitanje – koja je tvoja omiljena, najbolja pjesma, ako je možemo nazvati najboljom?
  • Pa dobro, malo je poteško izdvojiti, ali ja bih odabrao pjesmu koju često pročitam, ali i poslušam, od Maka Dizdara „Putovi“. Ko god želi može je poslušati na YouTubeu u sjajnoj interpretaciji Enesa Kiševića; i prateći spat i muzika su fino urađeni. Kod nas se često diskutuje o tome jesu li „putevi“ ili „putovi“, o tom gramatičkim stvarima, međutim, rijetko ko nastoji da shvati suštinu. „Putovi“ – „putevi“, uvijek su pred nama. Po meni to je poenta pjesme. Kad kaže „put od mene do tebe nije isto što i put od tebe do mene“ –to je ono: svi mi imamo svoje puteve, neke svoje raskrsnice, gdje moramo da idemo ili lijevo ili desno ili pravo, mada je moj moto: „uvijek pravo“, pa kako bude. Naravno, ima tu još mnogo pjesama. Recimo, nadovezao bih se na „puteve“ ili „putove“ sa „Modrom rijekom“. Putevi su ti koji nas vode, ali, na kraju, svima nama treba „preko rijeke preći“, što je i poenta Makove pjesme „Modra rijeka“. U onim danima kada smo se susretali sa književnošću i poezijom u osnovnoj školi, odmah smo i pročitali tu, meni posebno dragu pjesmu, kao što su i „Putovi“, između ostalog. Možemo mi pričati o još mnogo pjesama, ali ono što bih ja izdvojio „na prvu“ su „Putovi“, ali i „Modra rijeka“, koje se meni nadovezuju.
  • Je li ti Mak Dizdar omiljeni pjesnik, ili tu ima još neko?
  • Mak Dizdar je meni poseban pjesnik. Nekako sam uvijek za domaće bilo o čemu da se radi. Nekako preferiram domaće. Kad kažem domaće, mislim na ovaj naš južno-slavenski prostor, jer je nemoguće razdvojiti pjesnike iz Srbije, Hrvatske ili pjesnika iz Bosne. Sve se to nekako preklapa. U zavisnosti u kom su periodu oni živjeli i stvarali, svako ima svoj neki način, ali opet tu ima „preklapanja“. Možda zbog njegovog života, Mak Dizdar je meni poseban pjesnik. Možda i zbog svega što je prošao u životu, jer je često bio osporavan, često je bio proganjan. Mi živimo u vremenu demokratije, kada je normalno pričati i o jezicima i onome s čim se ne slažeš. Međutim, on je nekako bio distanciran u tom sistemu, zbog svojih pjesama. Prije nekoliko dana je bilo i sto godina od njegovog rođenja. Kad gažete sto godina od rođenja, možete shatati da je umro prije deset, petnaestak, dvadeset godina, ali kada kažemo da je on umro prije gotovo četrdeset godina… Ali je on, za svoj kratki život, stvorio mnogo toga, onda moramo čovjeku odati priznanje, bez obzira voli ga neko ili ne volio, poštovao ili ne, ali pjesme su ostale. „Kameni spavač“ je ostao da bude inspiracija mnogim generacijama koje dolaze, ali i meni, jer „Kameni spavač“ govori o Bosni, „Kameni spavač“, meni koji sam profeseor Historije po zanimanju i neko voli historiju, govori o stećcima, o svemu tome što bi nama svima trebalo biti interesantno, ako volimo ljepši dio prošlosti. Stećci su, naravno, posebna priča i jedan fenomen, koji mi, nažalost, ne čuvamo dovoljno. Ali, eto, tako ti je to kod nas. Možemo pričati danima neće se, u suštini, ništa promijeniti. Svakako, ima tu još pjesnika: Enver Čolaković – tu bi se mogao izdvojiti roman „Legenda o Alipaši“ koji svi trebamo pročitati, kako bismo pronašli sebe, ali i pjesme, kao što je „Bosna“, jedna pjesma koja govori o našoj zemlji i gdje on, u jednom trenutku kaže „sve dok ima sevdaha biće i Bosne i ovih ljudi“. Ova pjesma je nastala u II svjetskom ratu, a može se povezati sa ljudima koji su stali u odbranu ljudskosti. To mračno vrijeme II svjetskog rata, kada su i ovdje kod nas ustali ljudi koji su branili ideale svih naroda koji žive na ovom prostoru – između ostalog, može se ova pjesma i njima posvetiti. Naravno – Aleksa Šantić – „Emina“, neprevaziđeno, toliko puta opjevana Emina, toliko je pjesnika i pjevača kasnije interpretiralo tu pjesmu. Najbolje je, možda, samo zamisliti Aleksu Šantića kako on to piše i kako on to interpretira. Ili, „Ostajte ovdje“, pjesma koja je, nekako, aktuelna u svim periodima historije naše zemlje. I tada se pozivalo da ne odlaze ljudi sa svojih ognjišta, danas imamo sasvim sličnu situaciju, gdje ljudi „trbuhom za kruhom“ idu iz ove naše lijepe zemlje. Ima još mnogo pjesnika, ali da ne dužimo previše ja bih preporučio svima koji nisu čitali: Maka Dizdrara, Aleksu Šantića, Musu Ćazima Ćatića. Moram reći, kad sam već pomenuo Musu Ćazima Ćatića – ono što je Toma Zdravković u kafanskoj muzici, Musa Ćazim Ćatić je tako živo u stvarnom životu – bio je istinski boem, pisao pjesme. Ostale su, zaista, lijepe pjesme iza njega. Svi su ga svojatali. Danas, u ovom nekom periodu, reći će i da je srpski i bošnjački i hrvatski pjesnik, ali ja mislim da je on samo bio čovjek koji je pisao iz druše. Mislim da je i on sam jednom prilikom rekao da je Srbin, drugi put da je Hrvat, jednom prilikom da je Bošnjak, ali, na kraju krajeva, on je bio pjesnik i to je dovoljno za njega.
  • Mi smo već razgovarali sa više od deset ljudi u ovoj rubrici i svi su birali domaće autore i niko nije birao strane autore. Prošli put sam razgovarao sa Antonom iz Ukrajine i on se opredijelio za, istina, strane autre, ali ipak za ruske pjesnike, bliske našem mentalitetu i temperamentu. Da li mi to više volimo domaće autore ili ne možemo u potpunosti da shvatimo strane?
  • Pa, hajde da se okrenemo malo „s druge strane“. Teško da će neki Englez u potpuniosti shvatiti Maka Dizdara ili Musu Ćazima Ćatića. Tako i mi ne možemo razumjeti jednog engleskog pjesnika u dovoljnoj mjeri i to može biti razlog. Treba čitati, bez obzira šta nam došlo „pod ruku“ treba pročitati, u svemu ima nešto dobro. Mi možemo reći da je Haled Hoseini američki pisac, a on je rodom iz Pakistana ili Avganistana. Kome on, zapravo, pripada? Po meni je to nadnacionalnost. Pjesnici nemaju granica kome pripadaju. Ali, u ljudskoj prirodi je da lakše prihvati ono što mu je razumljivije. Meni je Mak Dizdar razumljiviji od nekog engleskog pjesnika i to je tako. Ali, ako govorimo o književnosti, mi ne možemo zaobići Hemingveja – njegov život je, zapravo, roman. Kad u kratkim crtama pročitamo šta je on sve preživio, „Starac i more“ su ništa naspram njegovog života. To su oni klasici koje mi ne možemo zaobići. Danas se i u poeziji i u književnosti trči za „modernizacijom“, pa imamo pisce koji bi „modernizovano“ pisali, ali misli da bi svi prvo trebali pročitati Dostojevskog, „Anu Karenjinu“, „Rat i mir“, „Hadži Murata“. Kada uzmete da je svaki roman pisan na nekoliko stotina stranica, onda shvatate da je svaki lik posebno obrađen. Danas je to nekako drugačije, ali, evo, mi imamo generaciju fantastičnih pisaca, ja ću preporučiti od Haleda Hoseinija „Lovac na zmjaeve“, „Planine su odjekivale“ – to su fantastične knjige koje razbijaju predrasude u ovom vremenu, kada recimo, živimo u 21. stoljeću, a s druge strane su, recimo, neke žene potlačene. On razbija takve predrasude i njegove knjige se štampaju u milionskim tiražima, što je danas vrlo teško. Kad prodate milion knjiga, onda to nešto znači, kad shvatite: „milion ljudi je to kupili, da vidimo šta je to čovjek napisao“.
  • Maločas si spomenjiao boeme i boemski način života. Kada kažemo za nekoga da je boem, za pjesnika, umjetnika – to je nešto dobro, kvalitetno, ali kad svakodnevno viđamo boeme među nama, to već izgleda nešto drugačije. Šta ti misliš, šta tu „leži“?
  • Imamo mi svi svoje izgrađene živote: posao, porodica, fudbal, ali bismo svi jednim dijelom željeli da pobjegnemo u boemski način života, bar povremeno. Da kažemo sebi: „Ja odoh danas u kafanu“, ili negdje, da me niko ne primjeti, a da me svi primjete. To je, možda, naša podsvjesna želja.
  • Znači, mi njima zavidimo, ali sami nemamo hrabrosti da se tako ponašamo?
  • Imamo svoje sisteme, svoj izgrađen život, neke svoje „kalupe“ u kojima svakodnevno funkcionišemo, ali sam siguran da na neki način zavidimo. Kad pominjemo Musu Ćazima Ćatića, čovjek je fantastično pisao, ali njegov način života ga je spriječio da ode u pravcu u kojem je mogao otići. Recimo, da je on bio nečiji poslušnik, da je imao neki kalup, da je svaki dan nosio odijelo i kravatu, možda bi mu to pomoglo. Međutim, njegov život je bio nešto sasvim drugo, ali su, eto, ostale pjesme, koje će živjeti daleko duže nego svi mi. Sigurno je da malo zavitimo svim ljudima koji su imali i imaju hrabrosti da ruše norme. Znate, 99% ljudi slično i onaj mali broj ljudi je odlučio da kaže „ne“ tome. Njih svakako treba poštovati. Kolika je njihova hrabrost – to je neka druga priča; možda je veća naša. Ali ih svakako treba poštovati, možda i sebi nekad malo popustiti i reći: „odoh i ja malo negdje“.
  • Misliš li da o ovakvim stvarima vrijedi i treba govoriti. Ima li efekta?
  • Danas ne treba previše očekivati od bilo čega. Ali, treba govoriti, zašto da ne? Ne trebamo biti svi isti. Da smo svi isti, opet ne bi bilo dobro. Treba pustiti svakog da živi onako kako hoće, s tim da ne ugrožava nekog drugog. Ne treba nikoga sputavati. Ako neko voli boemski način života, to je njegovo puno pravo. Neko voli prirodu, planinarenje, pa su nekoliko puta bili na Mont Everestu – ja prvi ne bih nikad, ali, zašto nekom drugom uskratiti zadovoljstvo da on bude to što jeste? Treba govoriti ovim mlađim ljudima, koji su iza nas, da grade svoj život prema vlastitim principima. Danas, bez obzira što živimo u vremenu slobode, mi smo ogrničeni previše, postali smo robovi i politike i nekih naših principa i tehnologije. Ako neko voli prirodu, pustite ga da voli prirodu.
  • Tu smo mi, novinari, da mijenjamo takve stvar. Nadam se da mnogo naših kolega razmišlja na isti način. Zahvaljujem ti se što si učestvovao u ovom našem razgovoru. Nadam se da ćemo imati još prilika da „prebacimo“ koju na ove teme.
  • Uvijek možemo pričati o svemu. Ako će neko zbog mene pročitati pjesmu Maka Dizdara ili knjigu Haleda Hoseinija, biće mi veoma drago. I ja volim čuti lijepu preporuku. Želim svim ljudima svako dobro, a mi smo tu, svakako, da pričamo i biće prilike, naravno.
  • Hvala ti još jednom.
  • Hvala vama.

 

Mehmedalija Mak Dizdar – „Putovi“

 

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu

Ideš prema meni. I u jurišu

Smijući se i plačući

Pred sobom

Sve čistiš

I ništiš

 

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš

Istinski put

Do mene

 

Jer

Ti poznaješ uklesane i utrte pute

I niti ijedan drugi

(A mali su zapravo i jalovi

Bez obzira koliko su

Za tebe

Oholog i jakog

I preteški

I

Dugi)

 

Ti poznaješ samo one puteve

Što prolaze

Od srca

I

Oka

Ali to nije sve

Ima puteva što su se ispružili pred nama

Bez javnog traga kolovoza

Bez voznog reda

Bez vremena

I roka

 

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene

Veoma sigurna i česna

Ona

Što dolazi

S lijeva

Ili

Zdesna

 

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići

Smjerovima sličnim

Sa sjevera

Ili

Juga

 

Ali to nije sve

 

Kuga

Oči uvijek

Pametno mi traži

Ispod ustalasale na vjetru raži

Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

 

A iz bezmjernih visina

Odozgora

Pritiskivati

Grudi

Najjače

Može

Mora

 

Ali to nije sve

 

Ti ne znaš zakon raskrsnice

Između svjetlila

I

Tmice

 

Ali to nije sve

 

Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome

biću

 

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje

između mnogih

Mojih

Velikih

Zala

 

Ti ne znaš s kim

Imaš posla

 

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe

 

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Skrivenom za tvoje moćne oči

(Ti ne znaš da meni je

Mnogo više

Nego što misliš

Sudbina

Namrijela

I

Dala)

 

Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš istinski put

Do mene

 

(Shvatam te:

Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdje

I ne zna za bezgranični

 

Prostor vremena

U kojem se nalazim

 

Prisutan

Od dalekog jučer

Do dalekog sjutra

Misleći

O tebi

 

Ali to nije sve)

 

Mak Dizdar – citat:

Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.

Mehmedalija Mak Dizdar