Branko Radičević: Rano ugašena zvijezda književnog neba

Branko RadicevicNa današnji dan 1824. godine rođen je pjesnik mladosti, ljubavi i patriotskog zanosa – Branko Radičević, bez koga književno sazvježđe ne bi bilo potpuno.

Još ga je otac naučio da voli knjigu i ta ljubav ga je pratila kroz njegov kratak život.

Manje je poznato da je Branko zapravo Aleksije – pod ovim imenom je zaveden u knjige, međutim, ime je kasnije na svoju inicijativu promijenio. Uvijek je bio odličan đak, ali kada je otišao na studije prava u Beču, više se provodio, čitao je i intenzivno pisao pjesme.

Želio je da studira slikarstvo, imao je dara, ali su ga slaba materijalna situacija i loše zdravstveno stanje omeli na tom putu.

Njegova porodica patila je od tuberkuloze: od nje su umrli Brankova majka, sestra i brat.

Kada je i on obolio od iste bolesti, upisao je studije medicine, želeći da sam pronađe lijek.

Počeo je rano da piše, još u gimnaziji, međutim, vječito nezadovoljan i dosta samokritičan, stalno dotjeruje svoje Branko Radicevicpjesme, tražeći savršenstvo stiha, melodije i jezika.

Pod Vukovim uticajem, počinje da u svoju poeziju uvodi epske elemente i, mnogi kritičari smatraju, baš tada počinje njegov pjesnički pad. Epska tematika nije odgovarala njegovoj prirodi, njegov talenat bio je u kratkoj lirskoj pjesmi koja izlazi iz srca, ne u pjesmi koja izlazi iz uma.

Vjerovatno bi se mnogi složili sa mnom, sve pjesme koje je pisao iz srca i za svoju dušu – istinske su, dopiru do svih nas; ono što je pisao iz potrebe koju je trenutak nalagao – ostalo je mrtvo i blijedo.

Njegove lirske pjesmu su lako pjevljive, mnogo komponovane, pa Jovan Skerlić u jednom momentu kaže da on nije samo najčitaniji nego i najpjevaniji pjesnik.

Ipak, najpoznatije njegove pjesme su elegije – „Kad mlidijah umreti“ i „Đački rastanak“.

Mina KaradzicBrankov život vezan je za dva mjesta boravka – Beč i Sremske Karlovce. Dvije putanje i samo jedan kraj.

Dječački dani ostali su u Karlovcima, a Brankov život u Beču donio mu je mnoge životne borbe, tu je učio, pobratimio se i zavolio ćerku jednog drugog velikana – Vuka Karadžića.

Zvala se Mina i bila je veoma lijepa, mnogi momci su željeli da budu u njenoj blizini. Sad zamislite nju, Vukovu ćerku, ljubiteljku klavira i slikarstva, za njom uzdišu svi, zadivljeni njenim stavom, harizmom i obrazovanjem, i zamislite našeg Branka, siromašnog studenta u Beču, koji je gleda iz prikrajka, šapuće ljubav koja nikada nije pustila svoja krila.

Mini je posvetio stihove: „Pjevam danju, pjevam noću“, koje je kasnije otpjevao Zdravko Čolić.

Tadašnji Brankovi i Minini sunarodnici tvrde da su mu simpatije ipak bile uzvraćene. Postoje određene sumnje da je Branko prosipao nježnost i simpatije i prema Mininoj majci. Ipak, to su ostala samo nagađanja.

Okolnosti u njegovom životu i njegova putanja mijenjaju se onog trenutka kada saznaje da boluje od tada neizlječive Branko Radicevicbolesti.  Dan za danom, bolest je otkidala parče po parče Brankovog ushićenog, mladog, poletnog života, a on je do posljednjeg trena odbijao da ode u bolnicu.

Možda je njegova poezija upravo zato vedra, vragolasta, puna života i ljubavi prema životu i prirodi.

Kao da je znao da ima malo vremena da oda čast životu, pa je požurio da u svim pjesmama opjeva ljepotu mladosti. Od tuberkuloze je umro u 29. godini. Ostao je žedan života i strasti, o kojima je pisao.

Vječnost je prizivao, međutim, kao što epitaf na njegovom spomeniku u Sremskim Karlovcima kaže: „Mlogo hteo, mlogo započeo; čas umrli njega je pomeo“. Zaista jeste.

D.V.