Život u treptaju oka

Scena iz filma "Paklena pomorandža"Prisjećam se kako je sve počelo. Zapravo ne sjećam se kad je počelo. Samo se sjećam kad sam prvi put primjetio.

Gledao sam film i scene su mi bile nekako isprekidane. Kao da je film bio oštećen. Očekivao sam da ću uskoro ugledati natpis: „Izvinjavamo se zbog smetnji“. Nije ga bilo, s film je i dalje „sjeckao“. Malo sam se nervirao i sam sebi govorio kako puštaju dobre filmove dva puta godišnje na televiziji i, eto, nisu mogli provjeriti kablove, diskove, predajnike ili šta god da je bio uzrok tih smetnji.

Iznenađenje je ubrzo uslijedilo. Kad sam odvratio pogled sa filma „sjeckanje“ nije prestalo. Nešto nije bilo u redu. Članovi moje porodice su čudno izgledali. „Sjeckanje“ se sa ekrana preselilo u moju realnost. Misli su počele da se komešaju, predvođene zbunjenošću, a u grudima se probudio onaj roj pčela koji je zadužen da nas drži nemirnim. Šta se ovo, zaboga, događa, urlao sam u sebi.

Bolestan sam, nema ovdje ničeg natprirodnog, razmišljao sam. Nema drugog objašnjenja. Bolestan sam. Nešto se dešava, to nisam mogao poreći, jer bi me svaki pogled prema predmetima u pokretu u to uvjerio.

Narednih dana sam se malo smirio. „Sjeckanje“ je nastavilo, a ja sam posjetio nekoliko ljekara. Radili su neke pretrage, malo se konsultovali međusobno, malo pretraživali medicinsku literaturu. Često su u mom prisustvu konstatovali da se sa ovakvim simptomom još nisu susretali. Nisu otkrili nikakve upale, viruse ni bilo šta slično. Savjetovali su mi da počnem viđati psihijatra.

Ni on nije bio od pomoći. U stvari pomogao mi je da malo smirim buru emocija koje su sve ovo pratile, ali objašnjenja nije imao. Imao je samo izgovore. „Mozak je veoma komplikovan organ. Ne znamo kako funkcioniše i upšte nas ne iznenađuje kad naiđemo na dosad nepoznate bolesti“, eto to su mi govorili. Ipak, kao što već rekoh, na tim terapijama sam naučio kako da počnem prihvatati svoje novonastalo stanje i kako da polako počnem živjeti s njim, jer lijeku se, očigledno, nisam mogao nadati.

Sljedećih nekoliko godina potpuno sam se navikao. Malo sam morao prilagoditi život. Više nisam smio voziti auto i morao sam se pridržavati dijeta i lijekova koje su mi dali, iako nisu znali uzrok, ali sam se navikao. Živio sam normalo i često nisam ni primjećivao „sjeckanje“. Toliko sam se navikao da sam bio potpuno ravnodušan i kad bih ga primjetio. Čovjek se na sve navikne, valjda. A i šta drugo možemo?

Ali, nakon desetak godina takvog života, počeo sam primjećivati da se „sjeckanje“ pogoršava i pretvara u nešto drugo. Zapravo, otkrio sam da svaki put kad trepnem očnim kapcima vrijeme, nekako, prosto prođe, kao da ga nisam ni doživio. Ovo novo otkriće me je ponovo zabrinulo, ali nisam više išao ljekarima. Znao sam da bi se opet sve ponovilo – od pretraga do lijekova za nepoznatu bolest. Nisam želio gubiti vrijeme, već sam ga gubio svakim treptajem (pokušavao sam sebi zvučati duhovito).

Vrijeme je prolazilo, a ja sam ga i dalje gubio i to sve više i više. Ispočetka mi je svaki treptaj odnosio po nekoliko trenutaka, a kasnije je to postalo previše za normalnu percepciju okolnog svijeta. Ljudi su mi nestajali u sred rečenice. Ljudi sa slabim sluhom mogu reći: „Izvinite, nisam čuo“, oni sa slabim vidom da nisu vidjeli. Šta ja da kažem? „Nisam doživio?!“

Bio je to veoma čudan život. Naposlijetku me je svaki treptaj stavljao u druge situacije. Sjedim tako kod kuće, trepnem okom… skroz drugi ljudi oko mene; trepnem okom… ja u prodavnici; trepnem okom… pijem kafu sa prijateljima. Nikad nisam znao šta je sljedeće. Izgubio sam osjećaj za vrijeme. Nisam znao ni koji je datum, ni koliko je sati. Ništa više nisam znao. Bio sam veoma nervozan i uplašen. Plašio sam se šta će se dogoditi. Sve sam više i više vremena preskakao u treptajima. Moj život je postao agonija. Pretvorio se u nastojanja da ne trepćem. Treptaji su mi sad već odnosili i po nekoliko mjeseci života, možda i godina. Nisam znao koliko. Gubio sam se. Osjećao sam da mi nije još mnogo treptaja preostalo. Možda pet ili šest. Možda dva, možda samo jedan. Kao da vam neko kaže da imate pravo na još samo 8 udisaja do kraja. Kako da ih se rasporedi. Svejedno je kako, to je ipak još samo osam udisaja, a to prođe u treptaju oka. Pa zar da ovako glupo skončam? Nisam odradio ni djelić onoga što sam želio u životu. Kakva je ovo nepravda? Zašto mi je data prilika da živim? Da mi se život ruga? Da mi se u lice smije? Da mi prođe u silnim naporima da držim oči širom otvorene. Na kraju sam odustao. Trepnuo sam posljednji put i probudio se.