U redu je i odustati

Sjedim prije neki dan sa dobrom prijateljicom, psihološkinjom. Kažem joj da sam riješio da odustanem od svoje ljubavi, pa se pitam da li je to ispravno, želeći potajno da mi kaže da nipošto ne odustajem.

Ona je borac, znam, rano ostala bez oba roditelja, suprug ju je napustio kada im je dijete imalo dvije godine, sama se borila i odgajala ga osam godina. Sada je opet srećno zaljubljena.

Po nekom sebi svojstvenom mehanizmu, shvatam da će me takva žena, takav čovjek ubjeđivati da ostanem, da se borim.

„Ono što sam naučila“, reče mi, „Jeste da ne trebaš trošiti vrijeme na nekoga ko ne želi svoje vrijeme da potroši na tebe“.

Odmah sam ostao bez teksta. Nisam je dalje ni pitao ništa, sama je pričala.

„Druže, nemoj se previše boriti. Pusti i druge da se bore, pusti nju da se bori. Ako joj tolike godine nisu dovoljne da shvati da se za tebe vrijedi boriti, da se za vašu stvar vrijedi boriti, nikada i neće. Budi mudar i čitaj između redova.

Na kraju, znaš šta, potrebno je nekad u životu i otići, jer baš tako pokazuješ da cijeniš sebe i da ništa, nikakav čovjek, nikakva žena ne vrijede više od tvoje unutrašnjosti, onoga što si ti. Niko nije vrijedan da patiš i plačeš. Jedan je život. I kraći je nego što mislimo. Bori se taman onoliko koliko treba… ne malo, ali ne previše. Tako ćeš uvijek imati priliku dati više ukoliko se ispostavi da si dao manje, ali ako previše daš i na kraju se slomiš, ničim se sebi više nećeš moći nadomjestiti.

I ne plači kad dođe do kraja, raduj se što se uopšte dogodilo. Možda nisi srećan posljednjih mjeseci, ali bilo je trenutaka kada si se zapitao da li je takva sreća moguća. I tome si dužan. Dužan si srećnome sebi da ponovo budeš srećan. Ako to znači da moraš da odeš od nje, idi. Nema ti druge.

Dužan si sebi. I voli sebe više od drugih. Uostalom, sa sobom si u vezi mnogo duže nego sa bilo kim drugim. Bez sebe samog ne možeš, bez svih drugih da.

A i najbolje stvari se dese kad odustaneš i kad prestaneš da se nadaš. Vidiš mene“, rekla je.

Šta sam uradio? Ništa. Čekam znak borbe i sa njene strane. Znak da je spremna da se bori za nas. Nema ga. Sve sam ubjeđeniji da ga neću ni vidjeti. Ništa ne preduzimam jer se prvo moram sam pomiriti sa tim gubitkom, pa onda saopštiti i njoj i drugima. Ali osjećam da polako odustajem. Boli. Ali tako je najbolje.

Na kraju krajeva, ne može biti gore nego momenat kad osjetim da mi nedostaje, a tu je, sjedi pored mene.

Deja Vu