Sjećaš li se, ljubavi?

Sjećaš li se, ljubavi, našeg prvog susreta? Ni ja. Bilo je to vjerovatno nekad u osnovnoj školi kad ni slutili nismo šta ćemo jedno drugom postati i kuda će nas putevi Gospodnji odvesti.

Sjećaš li se, ljubavi, kada smo se poslije toliko godina ponovo sreli i… ja bih rekla ne baš na prvi pogled zavoljeli, ali na drugi definitvno.

Sjećaš li se kad sam ti prvi put napisala poruku: „Prijatno, ljubavi“, sjećaš se kad smo jedno drugom rekli da se volimo? Jesmo li bili mjesec dana u vezi?

Sjećaš li se, ljubavi, naše prve svađe? Četiri mjeseca nakon što smo otpočeli ovu našu stvar. Zar ne misliš da nam je bilo predodređeno da se rastanemo da bismo tada sve prekinuli i ne bismo se ponovo vidjeli, ne bismo sebi dali još jednu šansu? Ne. Još tada smo znali. Možda ne mi, ali naše duše su znale da su našle onu svoju srodnu i borile su se. Često tokom svih ovih godina i umjesto nas dvoje, čak i onda kada smo mi možda odustajali. One nisu. Jer one znaju.

Sjećaš li se kad sam se pravila kao mene je teško osvojiti. Kao, ja ne želim da me ti osvajaš, mi se samo družimo. Klinački sam nasjela na sopstvenu igru i samo sebe obrlatila. Zaljubila sam se.

Zapravo, malo od svega ovoga što sada osjećam može stati u „zaljubiti se“.

Sjećaš li se kad sam željela da imamo sređenu kuću, lijepo dvorište, ti dolaziš s posla, ja te čekam. Kao, ja dolazim s posla prije tebe. Kao izgledam k’o da i nisam bila na poslu već sam se cijelo prijepodne sređivala za tebe i sa vrata ti mirišem na sunce i ljubav. Klinački sam nasjela na sopstvenu igru i samo sebe obrlatila. Zapravo te čekam samo da me zagrliš, kad god.

Zapravo, malo od ovoga što sada osjećam može stati u jedan zagrljaj.

Svašta me je kroz život lomilo, ponešto i slomilo. Ali ostajala sam JA. Tvrdoglava, nasmijana kad hoću, tmurna kad hoću, svoja. I dobro sam se nosila sa takvom sobom. Sve dok više nisam bila JA, nego sam postala MI. MI kao dva bića, dvije srodne duše, postajući sve bolja i mirnija u čekanju trenutka kada će nam krevet porasti za broj, kada će nam stolice porasti za broj i kada ćemo MI postati još više MI.

Ljubavi moja…

Sjećaš li se naše druge, treće, pete, dvadesetsedme, stotinudesete svađe? Ni ja.

Sjećaš li se posljednje, stotinujedanaeste svađe? Sjećam je se i ja. Bilo je bolno. I baš kad smo oboje bili gotovo sigurni da je vrijeme da se rastanemo zauvijek, neko drugi nas je pogurao u drugom smijeru. Neko drugi odlučio je umjesto nas.

Gledam te sad i ponosna sam. Od nestašnog dječaka odrastaš i formiraš se u zrelu osobu – u oca. A što mi je najdraže od svega – u oca mog djeteta. Kroz suze i nalet emocija uspijevam samo da kažem da sam do neba ponosna na tebe. Sve ovo vrijeme sam se bojala da će nam ovozemaljsko vrijeme isteći dok se ne shvatimo, dok dopremo jedno do drugog, a sada to tako lako ide.

Ljubav nas je održala.

Došlo je vrijeme za neke nove pobjede. Život je tek pred nama.

Tek sada shvatamo da je prekratak da bismo ga trošili na svađe i inat. Tek sada shvatamo da ne želimo da ostarimo jedno bez drugog. Ne želim da cijeli život provedem u potrazi za onim što bi otišlo sa tobom da sam te pustila da odeš. Ne želim da se pitam cijeli život da li te ta neka druga voli kao ja. Da li te pokriva snenog kao što sam ja radila. Ne želim.

Želim cijeli život da provedem sa tobom. Da postanemo mama i tajo. Majka i tajko. I da ti svaki čas prebacujem kako sam djecu nosila devet mjeseci, trpjela mučnine, rađala u bolovima, a ona liče na tebe. A već sada molim Boga da bude tako, da liče na tebe.

Želim da tek napišem priču o najboljem ocu na svijetu i trebam tebe za to. Želim da budeš moja planina. Moj štit i oslonac.

Želim da budeš moj zaklon i moje sklonište. Želim da budeš tu zauvijek i da nadoknadimo sve što smo ikada propustili zbog tih 111 svađa.

Postajem sigurna da nam je svrha da ostarimo zajedno i da budemo srećni zbog svih godina u kojima smo se mogli raspasti, a nismo. Zbog svih godina u kojima smo se raspadali svako za sebe i krpili jedno drugo, kako bismo ostali cjelina.

Sjećaš li se, ljubavi, kako smo cijeli život živjeli nadoknađujući jedno drugo? I ja.

Deja Vu

One thought on “Sjećaš li se, ljubavi?

  • septembar 21, 2018 at 9:13 am
    Permalink

    Bravo, Deja Vu! Imaš vjernu čitateljku!

Comments are closed.