Sine moj…

prazna klupaSine moj, čini mi se da je sreća postala samo pojam, misaona imenica, bajka. Sve se svelo na taj pusti dinar, svako juri ne zna ni sam gdje, sve za dinar. Prodaje se duša, prodaje se tijelo, prodaju se bližnji…sve danas ima cijenu. Eh, da mogu i ja da je kupim. Al’ nemam čime. A da imam, ne bih je takvu želio. Sreća koja može da se kupi nije sreća. To je privid.

Nisam se odavno nasmijao. Od srca. Nemam čemu, niti kome.

Pitaš me kako sam je zvao? Svakakvim imenima, nadimcima… A nisam znao da sam je jedino trebao zvati ‘Srećo’ i ‘Živote’. Sad znam. Ali nemam kome reći…

Otkako znam za sebe, živjelo se teško. Mada se čini da smo prije bili zadovoljniji onim što imamo. Srca su nam bila puna ljubavi i poštovanja; stariji su se poštovali, otac je bio otac, majka – majka.

Čekala je i mene moja da se vratim, da se javim, govorila mi da se bolje oblačim i da se pazim. Naravno da tome nisam pridavao suviše pažnje.

Šta kažeš, djeca? Eh! Dobri su, nek su mi živi i zdravi. Imaju svoju djecu i svoje porodice. Dođu kad mogu, pomognu koliko mogu. Premalo je. Premalo mi mogu pružiti. Ne pomoći, već vremena. Kažu, imaju dosta obaveza i malo vremena da dođu, da me obiđu. A meni samo to treba. Razumijem ih. I ja sam tako nekad govorio mojoj majci.

Što ovako sjedim? A šta ću… Satima sjedim pored prozora i čekam. Da me pitaš šta razmišljam, ne bih ti znao reći. Da me pitaš gdje gledam…ni to ne bih znao. A ako me pitaš koga čekam… Tu bih ti danima mogao pričati. Čekam da mi djeca dođu, da me sunce obasja. Da vidim mila lica svojih unučića. Čakam nju za koju sigurno znam da neće doći. Da mi je makar da odem ja njoj. Al’ ni to mi se ne da.

Život? Eeee, sine moj, život ti je jedno čudo, misliš da će vječno trajati, svuda pomalo ostaviš trag, a nigdje te nema, boriš se za kojekakve ideale, a ne znaš da ideal već imaš. Ideal si ti, tvoja porodica, tvoji bližnji, tvoja država. Ideal je planeta. Ideal su svi ljudi.

Sve traje prekratko, sine moj. Sve. Juče sam bio mlad, danas star. Juče sam imao i nju i djecu i posao, danas sjedim sam danima, čekajući da mi zakuca makar prolaznik koji je pogriješio vrata. Sve ih je manje. Ni poštara nema, penzije stalno kasne. Nije mi do penzije, do društva mi je. Do riječi ljudske.

Ti si još mlad, sine, zapamti da Bog daje, a mi ljudi koristimo na svoj način. Svima nam je dao jednako – svi smo bili djeca i svi ćemo sazreti i biti roditelji, imati svoju djecu. Svi ćemo proživjeti cijeli krug.

Sine, bio sam i ja poletan. I ja sam nekad bio mlad i jak. Čekali su i mene majka i otac. Baš kao što i ja čekam sada.

D.V.