Reći ili poreći (blog, moderan umjetnički izražaj)?

Kolumna Čika AvejkaNe tako davno, prije samo nekoliko decenija, vladalo je pravilo da, ako želite nešto napisati, ako osjećate potrebu da nešto javno obznanite, da, čak i ako to uvijete ukrasnim papirom metafore, rizikujete gubitak društvenog statusa ili, u ekstremnim slučajevima, pravo na slobodu. Zatvori i „Goli otoci“ su nam bili ispunjeni „neistomišljenicima“, koji su se usudili da kažu, da protestuju, da ismijavaju, da se iščuđavaju… Ta vremena su srećom prošla (srećom?!), pa više niko ne rizikuje pisanjem stihova, satiričnih priča ili hrabrim govorom bez uvijanja.

Ovdje je internet došao kao spasenje i, baš iz te potrebe da se javno govori i da se prenose poruke, nastao je blog, taj literarni fenomen. Ispočetka stidljivo, pojavio se i na našem internet nebu, ali, opterećen početnom popularnošću i etiketom modernog, bio je nakrcan blogerima koji nisu razaznavali suštinu blogovanja. Mnogi su blog smatrali za novu društvenu mrežu i opsjedali su blog zajednicu besmislenim tekstovima i samoreklamiranjem među vršnjacima, sve do pojave fejsbuka.

U posljednje vrijeme se stvari postavljaju na svoje mjesto. Svoje blogove su ugasili „lajkuj ti meni pa ću i ja tebi“ blogeri, desetogodišnjaci ili oni koji su objavljivali recepte, novosti iz života Džastina Timberlejka i najave fudbalskih transfera. Svijetom bloga su zavladali njegovi istinski vlasnici, pravi blogeri, ljudi koji vole pisanu riječ zbog pisane riječi, vole je zbog samog procesa njenog nastajanja, pa je blog postao jedna od rijetkih preostalih oaza umjetnosti. Uvijek se moglo „naići“ na ponekog pjesnika, sanjara, pisca, ali sada su jedino takvi ostali da pišu blogove. Zato su bespuća blogova postala mjesta na kojima mogu uživati svi zaljubljenici u sirovu, neprerađenu umjetnosti. Još samo na blogovima možete pronaći tekstove napisane samo zato što je neko osjetio da ih treba napisati. Samo još na blogovima ima onih čije pisanje nije „komercijalizovano“, samo još tu se može pročitati još poneki preostali literarni vrisak.

Sad da se vratim na početak ovog teksta, o opasnostima koja su vrebala u prošlim vremenima. Toga više nema, sad svi smijemo (blogu hvala) napisati sve što nam padne na pamet. Smijemo izaći i na, glavnu ulicau i iz sveg glasa vikati svoju poruku. Samo! Ko nas sluša? Ko nas uzima zaozbiljno? Sad imamo mogućnost da pričamo, ali kome? To je pitanje. Kome je to još potrebno?

Čika Avejk