Priča iz pretprošlog života

kolumna_vojnikUmro sam baš na ovom mjestu u jesen 1943. godine. Smrtno me je pogodio partizanski kuršum, probivši moj crni šljem, razorivši mi čelo. Samo nekoliko trenutaka ranije razmišljao sam o besmislenosti naših vojnih poduhvata, dok sam gazio bosanskim mokrim livadama. Mislio sam o ludilu koje se uvuklo u ljude, koje me je otjeralo od moje rodne Njemačke i moje drage Berte. Mislio sam i bio sam tužan.

Znao sam da kraj neće biti srećan, da će taj kuršum stići, za nekoliko trenutaka, ili za nekoliko godina. Znao sam da će moja Berta primiti telegram i da će u njemu vidjeti velikim slovima ispisane moje ime i moje zasluge. Znao sam da će plakati kad je posjete oficiri u svečanim uniformama.

I dalje sam gazio bosanskim mokrim livadama noseći ovu pušku u ruci, ovo prokletsvo ljudskih vještina. Razmišljao sam… zašto me mrze ovi ljudi? I ja sam samo čovjek. Čovjek koji ne želi biti ovdje. Čovjek koji uvijek puca u vazduh. Ali, kako ovi ljudi to mogu znati? Po šljemovima se ne razlikujemo. Ja sam isti kao i ostali, gazim ovim livadama baš kao i vojnik do mene. Samo sam stavka u brojnom stanju divizije. Samo sam mali šraf tog mehanizma bez prave svrhe. Ne želim da me mrze! Ne želim da me se plaše.

Evo je, počinje borba. Partizani nas zasipaju paljbom sa ivice šume. Nemam želju da bježim. Pucam u vazduh, to je jedina ispravna stvar koju u ovom ludilu radim. Konačno, stiže taj kuršum. Golobradi partizan ga je ispalio pravo u moje čelo. Tijelo mi bez snage leži u travi bosanske mokre livade, sad već natopljene mojom krvlju, i iz njega „cure“ posljednje iskre svijesti. Jedna od iskri je moja vječna ljubav prema Berti, druga je želja da se u nekom budućem životu rodim na mjestu svoje današnje pogibije, kako bih, kao dječak, dobio priliku da ponovo gazim bosanskim mokrim livadama.

Čika Avejk