Ova kolumna ne zaslužuje naslov

Kao jedinka ovog našeg stada, želim iskazati nezadovoljstvo svojim statusom u društvu, kao i samim njegovim osnovama. Nakon nekoliko hiljada godina nismo postigli nikakav društveni napredak, nego smo, naprotiv, prihvatili sofisticirane metode primitivizma.

Često slušamo (a i koristimo) termine kojima odajemo počast savremenom društvu i organizacionom napretku postignutom u decenijama iza nas, a ja ne vidim napredak nego, opet kažem, naprotiv. Šta se promijenilo od feudalizma?

Nema nameta, osim PDV-a, RTV pretplata, raznih taksi (nameta). A, čekaj! Taj novac je novac svih nas, poreskih obveznika. Nije bitno što se troši za nosače aviona, atomske bombe i druga sredstva od kojih će stradati poreski obveznici. A da poreski obveznici ne bi stradali moramo od prikupljenih poreza finansirati putovanja raznoraznih delegacija u sve krajeve svijeta na raznorazne pregovore, samite i dogovore. A moraju biti i lijepo obučeni (mislim, naši predstavnici) i udobno smješteni (ljudi rade za naš interes)…

Imamo slobodu kretanja! Doduše, potrebna nam je bar šengenska viza. Imamo slobodu govora, pod uslovom da imamo petlju da izgovorimo. Nema kolonijalnih sila koje uživaju plodove tuđeg rada, osim nekih „sitnih“ svjetskih korporacija koje proizvode za 5$, a prodaju za 155$. Mislim, logično je to, troškovi su veliki, marketing, ovo-ono… Imamo parlamente i skupštine, savjete i vijeća, institute, agencije i organizacije, na državnom, entitetskom,  kantonalnom, opštinskom, nivou mjesnih zajednica. Ha,  toliko ljudi koji brinu o nama?! Imamo državne medije koji nam poručuju isto što su nam prije par stotina godina propovijedali u vjerskim objektima: „Strpi se danas, sutra će biti bolje!“. Biramo ljude koji nas predstavljaju, ali ne možemo izabrati koga ćemo birati! Da ne dužim mnogo, poenta je jasna…

Za 500 godina će naše sudove gledati kao što mi danas vidimo špansku inkviziciju!

Da je Robin Hud živ i da se bavi otimanjem-davanjem, već bi odavno trunuo u nekom zatvoru, nakon što bi njegove slike prekrile rubrike crnih hronika po novinama.

Eto, napisah rijetko dugačku kolumnu. Mogao sam napisati suštinu u samo jednoj recenici: „Povraca mi se!“, ali niko je ne bi shvatio.

Vaš Čika Avejk!