Mami za rođendan…

Draga moja majko,

Danas ti je rođendan. Četrdeset i sedmi. Hm, otprilike duplo od toga puta počinjem pisati čestitku. Napišem, pa brišem.

Dugo razmišljam šta da ti poželim. Sve što smislim – malo je. Napisala sam hiljadu pisama i čestitki: sestri, bratu, momku, drugarici… Za tebe je najteže pisati. Kao što mi je uvijek, kada odem negdje na put, bilo najteže tebi poklon kupiti.

Šta da ti poželim? I dalje razmišljam. Razmišljam jer ne želim da me preduhitri neka nevažna želja…

Ipak, prije nego što ti poželim bilo šta, moram prije toga da ti zahvalim.

Hvala ti – prvo – što je tvoja duša izabrala moju da je nosi ispod srca, a onda donese na svijet jednog majskog poslijepodneva sada već davne 1991. godine.

Hvala ti – drugo – jer si iako mlada i sputana mnogim stvarima koje su ponajmanje zavisile od tebe, borila se i što si bila uzor. Prava majka i podrška.

Hvala ti – treće – za moje zelene oči koje si mi poklonila. (Ovo se šalim, znaš).

Hvala ti – četvrto – za dva najvrijednija poklona koja si ti meni dala – jedno si mi poklonila posljednjeg dana avgusta 1992., ona je danas duša moje duše; a drugo si donijela na svijet u mjesecu kad si i ti rođena – da od tada imam dvoje istih, da kada tebe jednog dalekog dana ne bude, on bude tu da me nastavi čuvati i braniti od svijeta. I jedno i drugo su moji. I ja sam njihova.

Hvala ti – peto – što si oduvijek bila najjača žena koju znam, pa kad se zagledam u svoje oči, vidim, ispod sjete koju i mnogi drugi vide, a ja ne razumijem otkud, nemjerljivu snagu. Snagu žene koja je otpočetka krenula, od nule. Od temelja. I uspjela da se izbori.

Hvala ti – šesto – što u tom mom pogledu nema ni traga od straha. Ni od života, niti od ljudi. Nokautirala si ga davno, ja se i ne sjećam kad. Za mene si svjetski šampion.

Hvala ti – sedmo – što si sačuvala svaku moju čestitku i razglednicu koju sam ti poklonila.

Hvala ti – osmo – što si bila stroga, što nikada nisi odustala od mene, čak ni onda kada sam ja, možda, odustajala od sebe. I od tebe.

Hvala ti – deveto – što si bila stub i oslonac i dobra supruga mom ocu, divna majka mom bratu i sestri.

Hvala ti – deseto – za svaki jecaj i suzu koje si progutala, da ja ne bih osjetila da nešto nije u redu.

Hej, to je samo 47 godina. Bile su i lijepe i tužne, uspješne i ne toliko uspješne. Svakakve. Tvoje i naše. I prošle su. Sad nas čeka novi pohod.

Ponosna sam, majko, na tebe. Ponosna na ono što jesi, što si bila i na ono što tek treba da budeš. U sljedećih 47 godina.

Znam da si najbolja, i to ne zato što si moja.

Srećan ti rođendan, Mama, želje i sama znaš. A ionako ih riječima ne mogu iskazati.

 

Deja Vu