Kukavica

S prvim sunčevim zracima provirih kroz prozor. Vidim kako se ljudi razdragano kreću ulicama, u rijekama koje se slivaju prema biralištima. Osmijesi na njihovim ozarenim licima govore koliko su ti ljudi srećni. Došao je dan kad odlučuju o svojoj sudbini, kad ucrtavaju svoje iksiće uz imena svojih idola.

Uhvati i mene euforija. Prijatno osjećanje me obuzima, nakon toliko vremena. Izbori su to, nije šala. Trčim u kuhinju da zbrzim kafu i sendvič; nikad ukusniju kafu nisam popio.

Dok pijem kafu, razmišljam o svojoj veličini. Kako sam ja važna ličnost?! Ja, mali, obični čovjek, ni po čemu poseban, dostojan sam odlučivati ko će biti Izabrani. Ja odlučujem ko će se za sve pitati. Ja određujem ko će nas predstavljati u Ujedinjenim nacijama, ambasadama, zvaničnim posjetama i parlametarnim komisijama. Ja! Osjećam se kao da sam ja predsjednik svega.

Kafa je veoma ukusna, kao rijetko kad, ali, ipak, ne mogu više čekati. Smjesta moram glasati, jer nestrpljenje koje osjećam prijeti da pokvari ugodni trenutak mog postojanja na dan izbora. Skačem, ostavljam nedovršene kafu i sendvič. Oblačim svoje jedino odijelo i, između crvene i žute, biram crvenu kravatu. Šiljim bradu da ne bude raščupana kao i obično, a u uho uvlačim manje sjajnu alkicu. Ovako važan, ja danas mora izgledati lijepo i dostojanstveno. Danas je izuzetak. Danas odijelo čini čovjeka.

Moje biračko mjesto je veoma blizu, odmah tu, iza ugla. Šteta! Da je bar 300 metara dalje. Bilo bi lijepo šepuriti se među svim tim ljudima ovako obučen. Istovremeno sam u sebi počeo pjevati pjesmicu: „Paun pase, trava raste. Paun moj… paun moj“. Baš šteta! Čini mi se da sam čekao u redu za glasanje samo nekoliko sekundi nakon što sam izašao iz haustora. Ali, nema veze. Tu sam, na glasanju, zajedno sa ostalim važnim ljudima koji odlučuju. Ispred mene je tinejdžerka, tek je napunila osamnaest, ustreptala, jedva čeka da dođe na red. Iza mene gunđa neki čovjek. Žena ga je natjerala da napusti monotoniju nedjeljnog iščitavanja novina i izležavanja u fotelji. Gunđa kako je radio cijelu sedmicu, a sad mora da stoji u redu, ne može da odmori, kako kaže. Svakakvih ljudi ima na ovom Svijetu, ja kažem. Ovakvu čast, biti u redu sa ostalim velikim ljudima, on bi mijenjao za dva sata „valjanja“ po kući u gaćama i potkošulji. Htjedoh mu reći da je mogao bar da se obrije, da obuče nešto lijepo i da prestane da gunđa, ali sam odustao od namjere. Ne želim da mi bilo ko kvari ugođaj.

Zabranjeno unošenje: pištolja, telefona, hrane i grickalica… tako piše na vratima. He, pametnih li ljudi. Stvarno, kad razmislim, ne znam šta je od ovih stvari više ljudi odvelo u smrt. Znaju oni da će sve biti mirno ako se ljudima oduzmu: pištolji, telefoni, hrana i grickalice. Na drugom plakatu je izvod iz krivičnog zakonika. Začudo, nigdje nema kazne za one koji ne glasaju, sve bih ja to na Goli otok. Hoćete da drugi „potegnu“ za vas… e, pa, ne može. Dosta je bilo skrivanja iza tuđih zasluga. Zakon treba hitno mijenjati. Glasanje mora biti obaveza, od državnog značaja.

Došao je red na mene. Dok prolazim kroz vrata, trema me obuzima. Nije lako nositi toliku odgovornost. Sudbina miliona ljudi zavisi od mojih odluka, ali pokušavam biti miran. Ne želim da neko primjeti moju neodlučnost. Prokleta kravata me odaje. Po njenom kretanju se jasno primjeti moje ubrzano disanje. Predsjednik biračkog mjesta me je prepoznao i čini mi veliku čast javno me pozdravljajući. Dajem ličnu kartu i član me brzo pronalazi u spisku. Svečano potpisujem da sam bio prisutan na glasanju. Šteta što nema fotoreportera kao kod svih važnih ljudi kad nešto potpisuju, posebno u svečanim prilikama kakva je ova. Drugi član mi dodaje glasačke listiće. To je to. Dobio sam moć, držim je u svojim znojavim rukama. Šta sad da radim? Na sekund sam razmotao jedan od listića i vidio silna imena. Koga da odaberem? Kome da u ruke povjerim sudbinu naroda. Kroz misli mi prođoše slike rata. Krvavi ljudi, gladna i bosa djeca plaču u naručjima svojih majki, kolone onih koji su ostali bez krova nad glavom lutaju bez cilja i nade… Šta da radim? Ako pogriješim, sve ove slike ponovo mogu postati stvarnost.

Skamenio sam se nasred glasačkog mjesta. Ne ja to ne mogu! Nazovite me kukavicom, ali ne mogu ja o svemu odlučivati. Strah me je. Treći član mi prilazi i govori mi da bih se trebao sakriti u onu kartonsku kutiju i odlučiti. On i ne sluti kroz šta ja prolazim. Potpuno ga ignorišem i odlazim prema glasačkoj kutiji sa praznim listićima u ruci. Gospođa, koja kontroliše da li ljudi dobro ubacuju svoje odluke u rupu glasačke kutije, mi reče da bih prvo morao popuniti listiće, ali nisam je slušao. Ubacio sam svoju prazninu u zakatančenu kutiju, u mrak tankog proreza.

I, poslije svega, sjedim u stanu, u svojoj fotelju, u gaćama i potkošulji, tužan, jer sam kukavica. Nikad više neću obući odijelo i staviti crvenu kravatu. Nikad više neću zašiljiti bradu. Nisam to zaslužio. Vodite me na Goli otok!

Čika Avejk