Prije tačno 106 godina počela je jedna od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata na našim prostorima - Kolubarska bitka. Sa srpske i austrougarske strane učestvovalo je skoro milion vojnika. Bitka je završena odlučnom pobjedom srpske vojske sredinom decembra.
Nakon neuspješnog pokušaja Austrougarske da porazi Kraljevinu Srbiju na samom početku rata i srpske pobjede u Cerskoj bitki, uslijedila je kontraofanziva, kojom je vojska iz Srbije prešla Drinu i dostigla liniju Vlasenica-Srebrenica-Zvornik, a sjeverno Bijeljina-Batar. Poslije žestokih sukoba tokom septemba i oktobra na frontu oko rijeke Drine, 8. novembra srpska komanda je naredila povlačenje prema Valjevu, jer nije stizala francuska pomoć iz Soluna, a ljudstvo je bilo iscrpljeno. To je bio uvod u Kolubarsku bitku i ponovni pokušaj austrougarske vojske da porazi Srbiju.
Ofanziva više od 200.000 austrougarskih vojnika počeo je na današnji dan opštim napadom, što je prouzrokovalo povlačenje srpskih snaga na desnu obalu Kolubare i Ljiga. U prvoj fazi bitke, odnosno od 16. do 30. novembra srpske trupe bile su u defanzivi i stalnom povlačenju. Najteža situacija bila je na dijelu za koji je bila zadužena I armija, pod komandom Živojina Mišića. General Mišić preuzeo je komandu nad ovom formacijom u Mionici 14. novembra, poslije ranjavanja Petra Bojovića. Između 29. i 30. novembra general Mišić nije izvršio povlačenje po planu Vrhovne komande i regenta Aleksandra I Karađorđevića, kao vrhovnog komandanta, već je samoinicijativno povukao snage zapadno od Gornjeg Milanovca da bi spriječio totalno uništenje kompletne armije. Narednih nekoliko dana obje strane su se pregrupisavale, a veliki problemi javili su se i u austrougarskoj vojsci, mada je izgledalo da su blizu pobjede.
Živojin Mišić je imao za cilj da preko Suvobora prodre prema Valjevu i podijeli protivničke snage na dva dijela. Kontranapad je započeo 3. decembra, baš u trenutku kada su Austrougari organizovali paradu u zauzetom Beogradu, a strane novine pisale da je samo pitanje trenutka kada će Srbija kapitulirati. Glavni pravac napada išao je na VI armiju austrougarske vojske, težišno na snage 16. korpusa, koje su bile iznenađene i pretrpjele ozbiljne gubitke. Već 6. decembra oslobođeno je Valjevo. Austrougarski komandant Poćorek 8. decembra naređuje da V armija zaustavi napade na sjeveru i da se zajedno sa VI armijom povuče i utvrdi. Međutim, 9. decembra 16. korpus trpi težak poraz na utvrđenom području sjeverno od Valjeva, zbog čega se njegovi ostaci i 15. korpus povlače prema Šapcu. Operacije u Kolubarskoj bitki završene su povlačenjem 15. korpusa austrougarske vojske preko Save kod Šapca 12. decembra. Beograd je oslobođen 15. decembra, nakon poraza preostalih protivničkih trupa na planini Avali.
Nakon briljantne pobjede, Živojin Mišić je dobio čin vojvode, a ova bitka se i dalje koristi kao primjer prelaska u ofanzivne aktivnosti kada ste u povlačenju i podređenom položaju. Gubici obje strane bili su ogromni. Srpska vojska imala je 22.000 poginulih, 91.000 ranjenih i 19.000 zarobljenih vojnika. Austrougarske snage izgubile su više od 27.000 ljudi, uz skoro 120.000 ranjenih, 1.800 zarobljenih i više od 73.000 nestalih. Takođe, stravični zločini u Mačvi počinjeni su u tom periodu nad lokalnim srpskim stanovništvom.
Saveznici su bili zapanjeni da je jedna mala država uspjela da se spasi iz nemoguće situacije, praktično bez bilo čije pomoći. Nažalost, bitka je ipak ostavila posljedice pa su Centralne sile pojačanim snagama godinu dana kasnije porazile srpsku vojsku, koja je prebačena na Solunski front, nakon povlačenja, da bi se pobjedonosno vratila u zemlju tri godine kasnije. Uz to oslobođeni su i svi ostali južnoslovenski narodi.
Piše: M.V.