Mješoviti brak nije za slabiće

22.03.2022 Piše: urednik

 

Novinari: Anđelija Arsić, Blerona Zariqi i Vesa Avdiu

Foto i video: Darko Perendić



U državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, poput Bosne i Hercegovine u kojoj žive Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali, na mješoviti brak se najčešće gleda kao na „tabu“ temu.

Osobe koje stupaju u mješoviti  brak, u zajednici nerijetko bivaju obilježene, a djeca rođena u takvim brakovima karakterišu se kao „djeca koja nemaju svoju vjeru i identitet“.

Udio etnički mješovitih brakova u SFR Jugoslaviji je bio 13%,  sa najvećim brojem u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Vojvodini. Nakon raspada multietničke Jugoslavije smanjuje se broj  novosklopljenih brakova između osoba različite vjere i nacionalnosti. U Srebrenici je procenat od 30% prije rata, spao na 3% .

Radomirka i Hariz Alić iz Srebrenice

Radomirka i Hariz Alić su se vjenčali prije 8 godina. Radomirka je rodom iz Teslića, a supruga koji je iz Srebrenice, upoznala je u lokalnom Omladinskom centru.

 “Suprug i ja smo radili u nevladinom sektoru, ja sam volontirala u Omladinskom centru u Srebrenici, isto tako i on. Kroz jedan projekat smo se malo više upoznali i počeli družiti. To je bilo u aprilu 2013. godine. U Srebrenicu sam došla da studiram. Svi su znali da sam ja neko novi, ali ja zaista nikoga nisam poznavala.”, kaže Radomirka.

Radomirka i Hariz Alić u poslastičarnici koju su otvorili 2018. godine u Srebrenici

 

Na pitanje kako je okolina reagovala na vezu, a kasnije i na brak sa Harizom, Radomirka kaže:

“Iskreno, mislim da to nikoga nije interesovalo, ali su opet svi imali neko svoje mišljenje. Neki su izražavali svoje nezadovoljstvo preko društvenih mreža, pisali su preko Fejsbuka razne poruke. Bez obzira na sve, ja sam te ljude nastavila pozdravljati. Danas, 10 godina poslije, ti ljudi pričaju sa mnom normalno.”

Mješoviti brak i odgoj djece

Hariz i Radomirka odgajaju svoju djecu (3 i 6 godina) u duhu poštovanja svih vjeroispovijesti.

 “Mi slavimo i jedne i druge praznike, djeca nam tako odrastaju da poznaju i jedno i drugo. Praznike koje praznuje  suprug  provodimo  sa njegovima, praznike koje proslavlja moja porodica provodimo sa mojom užom i širom familijom. Djeca jedan dio godine provode u Srebrenici, jedan dio kod mojih, u Tesliću. Žive normalan dječiji život. Postoji ta neka doza nesigurnosti i one zebnje kako će sutra, kada budu rasli, kako će okolina reagovati.  Naša djeca su odgojena tako da nemaju predrasuda, ali…Postoji strah…Teško bi mi bilo kada bi mi došla djeca i rekla da neko neće da se igra sa njima zato što su iz mješanog braka.”, kaže Rada Alić.

“Ljubav pobjeđuje u pojedinačnim slučajevima, ali jako teško. Eto kroz taj Omladinski toliko ljudi prođe i sa svima pričate, ali oni onda odu kući i, znate, sa njima niste 24 časa dnevno 365 dana u godini. Ako je okolina bolesna, ako je okolina zaražena nacionalizmom, vi možete napraviti jedan korak naprijed, ali okolina vuče pet koraka nazad. Eto, neki ljudi koji su bili sa mnom u Omladinskom, vremenom su nekako, pod uticajem okoline postali nacionalisti, iako možda nisu bili. Ipak, suprug i ja nismo imali nekih većih problema. Bitno je da se mi slažemo i da djeca odrastaju u velikoj porodici.”, zaključuje  Radomirka.

Marinko i Nermina Sekulić iz Srebrenice

Primjer uspješnog braka po svim kriterijumima, jeste brak Marinka i Nermine Sekulić, koji traje više od 37 godina. Njihovo petoro djece bi bili za ponos svakom roditelju.  Marinko kaže da je i prije rata bilo predrasuda kada su u pitanju mješoviti brakovi, ali da su tada društvene prilike bile drugačije.

 “U to vrijeme bratstva i jedinstva se nije mnogo gledalo na to ko je ko, ali je taj nesretni rat učinio svoje. Danas je drugačije za mnoge ljude, ali za neke i dalje nije. Ja sam vaspitavan da ljude dijelim na dvije vrste - na dobre i loše. Apsolutno mi nije bitno ni ime, ni prezime, ni koje je vjere, nacije, jer ljudsko biće, kad se rodi, ne može birati ni oca ni majku, ni vjeru, ni naciju, ali može birati kakav će čovjek biti. Tako i moja djeca nemaju apsolutno nikakvih predrasuda. Jedan sin je u Njemačkoj, oženjen je Indonežankom. Ona je po vjeroispovjesti Muslimanka, ali to apsolutno nema nikakve veze ni sa čim. Predrasuda danas vjerujem da ima, jer iako je prošlo skoro 30 godina, još su ratne rane svježe na neki način, a i ovi naši, nazovi političari, svaki dan to podgrijavaju ne bi li ostali na vlasti i ne razmišljaju šta čine običnim ljudima koje vraćaju uvijek u prošlost i u zlo.”, priča Marinko.

Na pitanje o odgajanju djece, Marinko se prisjeća kako su njega odgajali njegovi roditelji. Tada je bilo nezamislivo da dijete ne pozdravi svog komšiju, kaže. Svi stariji su bili uvažavani, a mlađi su slušali.

 “Puno veće poštovanje je bilo među ljudima, a u porodici posebno, znalo se ko šta radi i kad, kad se dolazi kući i do koliko sati je izlazak, gdje se može biti, dok je danas sasvim drugačije vrijeme. Vrijeme Interneta.”

                                 

Porodična fotografija Sekulića ranih 2000-ih godina

                                                                                           
 

Sekulić kaže da njegova djeca nikada nisu imala  krizu identiteta. Njegova djeca su odrastala u duhu multikulturalnosti, a u kući se slave svi praznici.

“Meni je bitno da se slavi, a sticajem okolnosti u našoj široj porodici imamo katolika, pravoslavnih i muslimana, tako da slavimo sve. Moja supruga je Bošnjakinja, muslimanka i normalno je da ona slavi Bajram. Znači ja bih trebao da ne slavim Bajram i da sjedim i ne jedem baklavu jel de?, kaže kroz smijeh. “Ili, kako svi da ne obilježimo Božić ili neki drugi praznik?! Meni ti praznici služe da se okupi porodica i da budemo zajedno. Evo, od petoro djece sticajem okolnosti i zbog ove Srebrenice ovakve kakva jeste, nijedno ne živi stalno sa nama, tu je samo najmlađi sin koji trenutno odrađuje staž da bi polagao državni ispit i ode i on. Dvojica su u Njemačkoj, dvoje u Sarajevu, svi su otišli trbuhom za kruhom.”

Učenje o vjeri u mješovitim brakovima

U školama u Republici Srpskoj praksa je da, ako su roditelji pravoslavci, dijete uči pravoslavnu vjeronauku ili ako su roditelji islamske vjeroispovjesti, dijete uči islamsku vjeronauku. Kako je to funkcionisalo u kući  Sekulića, Marinko pojašnjava.

“Kako vjeronauka nije obavezan predmet, djeca mogu, kao što su moja uradila, da odaberu  predmet koji se zove kultura religija.  Njih petoro su odlučili da nauče o svim religijama ponešto. Nisu imali problema sa te strane…Bilo je na početku, kad smo se tek vratili poslije rata iz Tuzle, pa su djeca (ko djeca) pričala ko je šta je i bilo je nekih čarki. Čak se moj stariji sin jednom potukao sa nekim dječakom, a danas su obojica odrasli ljudi i kućni prijatelji. Ali onda nisam obraćao pažnju i tad mi to nije bilo bitno. Vaspitavao sam ih onako kako su mene vaspitavali.”

Marinko Sekulić je tokom rata u Bosni i Hercegovini boravio u Makedoniji. Bavio se novinarstvom, kao i danas, kao i cijelog života. Kaže, za njegove prijatelje u Makedoniji, rat u Bosni je bio besmislen – oni ne vide po čemu se mi ovdje međusobno razlikujemo.

Istraživanja o mješovitim brakovima u BiH

Istraživanje agencije Prime Communications pokazuje da se sa tvrdnjom da se „ne bi trebali miješati sa pripadnicima drugih naroda putem nacionalno mješovitih brakova“ u potpunosti  slaže 15% građana BiH, uglavnom se slaže 23,7%, što čini ukupno 38,7 %. Neodlučnih je 28,6%. Sa ovom tvrdnjom se uglavnom ne slaže 12,8% ispitanika, 19,9% se uopšte ne slaže što čini ukupno 32,7 posto ili jednu trećinu stanovnika BiH.

U Srebrenici danas postoji 3% mješovitih brakova. U Bratuncu je taj postotak znatno niži, procijenjuje se da se radi o oko 1% od ukupnog broja sklopljenih brakova. U Srebrenici je, prema popisu iz 2013. godine najmanje  stanovnika katoličke vjeroispovijesti, samo 17, dok ih u Bratuncu živi 26. Samim tim, mali je broj brakova izmedju pripadnika ove skupine i ostalih skupina. Brakovi između Srba i Bošnjaka su češći, zbog veće procentualne zastupljenosti ovih grupa u ukupnom stanovništvu.

Suada i Rade Obradović

Suada i Rade Obradović iz sela Brezak kod Bratunca proslavljaju 35 godina skladnog braka. Roditelji su troje djece, od kojih je dvoje rođeno prije rata. Suada i Rade su se upoznali u Lukavcu kod Tuzle i od tada se ne razdvajaju.

                              

Porodična fotografija Obradovića krajem devedesetih godina

 

 “Prije rata sam radio u terenskoj firmi koja je išla od mjesta do mjesta, Višegrad, Tuzla, Doboj, dole jug i sjever Srbije, Priboj. Svuda smo išli. 1985. godine sam radio u Tuzli, po Lukavcu, odakle mi je supruga. U Tuzli sam izlazio i družio se sa ljudima i nikada nisam doživio neku negativnu situaciju. Rat nas je ovdje zatekao. Supruga je kasnije bila u izbjeglištvu u Srbiji, međutim ni tamo nije imala nikakvih trzavica, ni problema.”, kaže Rade.

Na pitanje da li je ikada posumnjao u svoj izbor,  Rade odgovara:

“Evo danas mladi, nije bitno sa koje strane, sklope brak na dvije, tri godine, pa se rasture. 35 godina nije mala stvar. Sada kad bih se vratio u 22. Godinu, opet bih sve ponovio, isto bih uradio kao i prvi put (kroz smijeh). Bilo je dosta mješovitih brakova u Bratuncu uz rat i normalno smo se družili i nikada nije bilo problema. Poslije rata, kada smo išli za Federaciju nikada se nismo vratili da se dole ne popije, ne posjedi, prespavamo, budemo na vašaru.”, ističe Rade.

Predrasude o mješovitim brakovima

Suada Obradović kaže da nikada nije nailazila na negativne komentare ili predrasude o njenom i Radetovom braku. Bitno je, kaže, da su ljudi normalni, i da se slažu.

“Baš u mom mjestu, ja ne znam koliko se cura tad i poudalo u mješovite brakove. Nisam nailazila na neke predrasude, ni što se tiče rata, ni poslije toga. Znači, imam troje djece, kćerka mi je završila školu unutrašnjih poslova i radi kao policajac, inspektor, srednji sin je završio elektrotehničku, a ovaj mlađi sin je upisao Bogosloviju, tako da, što kažu, svako ima svoj izbor. Što se tiče toga da li smo nekada bili ograničeni što smo mješovit brak, ne, nismo imalu neku prednost, ali nije bio ni prepreka. Zaista, ni djeca u školi nisu imala nekih problema, da ih je iko ikada uslovio zbog toga. Recimo, sjećam se kad je kćerka trebalo da se uda i kad je našla momka i prvo što mu je rekla jeste da je iz mješovitog braka, za slučaj da mu to smeta. Ali nije, zaista nije nikakvih problema bilo. “

Suada uz supruga slavi slavu Nikoljdan, ali slavi i Bajram i druge praznike.

“Sve slavimo i družimo se, baš imamo puno prijatelja i mi i djeca. Inače sam uključena u razne aktivnosti kada je u pitanju pomirenje. Tokom rata je bilo teško, ne samo nama, svima je bilo teško. Pa onda poslijeratne godine kada smo se vratili ovdje…Bilo je momenata kada ne možeš djecu da školuješ, ne što smo mješoviti brak, već što je bilo takvo vrijeme. Možda sam tada nekad razmišljala i žalila što nismo otišli negdje preko granice, ali poslije, evo sad smo osposobili naše domaćinstvo i živimo od poljoprivrede i može lijepo da se živi. Sad ne žalim, zaista ne žalim što sam ostala ovdje. Ja se nadam da će doći neko vrijeme kada će biti nebitno ko je šta, jer mi da imamo jaku privredu, ne bi se uopšte ni obazirali na to. Nadam se da će doći neko vrijeme kao što je bilo i prije, da ne gledaš ni ko je ni šta je, već da čisto imaš i ljubav i život i svoje neko viđenje.”, ističe Suada.

Podaci zavoda za statistiku RS i FBiH

Prema podacima Zavoda za statistiku Federacije BiH u Bosni i Hercegovini je tokom 2019. godine sklopljeno oko 18.000 brakova, od čega je 600 nacionalno mješovitih. Zavod za statistiku Republike Srpske kaže da je tokom iste godine sklopljeno oko 5.000 brakova, a od tog broja je 250 mješovitih.

Psiholozi i sociolozi tvrde da pitanje mješovitih brakova nije isključivo “problem” balkanskih naroda, iako jeste veoma izražen u toj populaciji – čak i kad se zateknu u zemljama Zapadne Evrope. Sa druge strane, posljednjih godina su u susjednoj Srbiji sve češći brakovi između Srba i Albanki, i to u ruralnim mjestima. Prema podacima koje je objavila Radio Slobodna Evropa, u periodu od 2015. do 2019. godine, sklopljeno je 365 brakova između pripadnika ove dvije nacionalne grupe. U istom periodu je sklopljeno oko 3.000 brakova između Srba (Srpkinja) i Mađara (Mađarica), a između Srba (Srpkinja) i Hrvata (Hrvatica) oko 1.200. Posljednji podaci pokazuju da su sve češći brakovi Hrvata i Srba i Hrvata i Bošnjaka, što nam dalje kazuje da se kod odabira životnih partnera, iako su određene države članice EU, poput Hrvatske, i imaju priliku za “mješanje” sa više naroda , prednost daje podudaranju mentaliteta – u ovom slučaju balkanskog,  koji i dalje njeguje  figuru majke i žene.

Na Kosovu jezička barijera i dalje predstavlja veliku prepreku

Za razliku od Bosne i Hercegovine, pa čak i ostatka regiona bivše Jugoslavije, glavna prepreka između dvije glavne kosovske etničke grupe – etničkih Srba i Albanaca – je pitanje jezika.

Tokom Jugoslavije, kosovski Albanci su govorili srpsko-hrvatski, a etnički Srbi su učili albanski u školama, iako je bilo mnogo češće da Albanci govore srpsko-hrvatski nego obrnuto.

„Mislim da bi definitivno moglo biti više mješovitih brakova.“, kaže Linda Gusija, sociolog i profesor na Univerzitetu u Prištini. „U sociologiji, brakovi su mjerilo bliskosti dva društva. S obzirom na to da trenutno ima malo ili nimalo brakova između kosovskih Albanaca i Srba, možete sami da izvučete zaključke.”

Skoro da nema statističkih podataka o mješovitim brakovima na Kosovu, kako sada, tako i u vrijeme Jugoslavije. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, oni koji su pripadali mješovitim brakovima bi se na popisu izjašnjavali kao etnički Jugosloveni  ili bi navodili neodređenu ili „drugu” etničku pripadnost – a čak i u ovim slučajevima bilo ih je jedva 1%.

„Najveći broj ovih brakova smo imali 1970-ih i 1980-ih, a nakon toga, sa početkom političkih nestabilnosti, a potom i sukoba, više ih ne viđamo tako često“, objašnjava Gusija.

Mješoviti brak, u klasičnoj definiciji, takođe bi bio brak između turske i bošnjačke zajednice na Kosovu, ali oni su obično manje kontroverzni i manje se pominju u javnom diskursu- uglavnom zato što se na Kosovu jezik, a ne vjera smatra glavnom linijom razdvajanja.

„Najveći broj brakova je među bošnjačkim i etničkim turskim zajednicama. Ne postoji precizna statistika o tome, ali treba imati na umu da je većina mješovitih brakova između Kosovara i stranaca, odnosno nedržavljana Kosova“, rekla je Gusia. „Brojke i statistika o sklapanju brakova albanske zajednice sa srpskom zajednicom su relativno mali, ili gotovo nepostojeći, što mislim da je pokazatelj koliko su Srbi i Albanci bliski i koliko kontakta Srbi i Albanci imaju. Srbi na Kosovu žive u svojim gradovima i integracija Srba i Albanaca nije tako velika i mislim da se to onda odražava na brak“, zaključuje ona.

„Imamo jednojezičke škole. Mi nemamo integrisane škole i to stvara ograničenja u činjenici da se Albanci i druge zajednice jednostavno ne susreću toliko u ovom trenutku. Kada postoji kontakt i interakcija, onda postoje i mogućnosti za brak. U kontekstu u kojem se nalazimo nema mnogo kontakta“, rekla je Gusia.

Reakcije na mješovite brakove na Kosovu

Hana Kaja dolazi iz mješovitog braka i kaže da je glavna reakcija na njeno porijeklo zbunjenost i iznenađenje. Ona je iz južnog dijela Kosova, koji ima tendenciju da bude mnogo raznolikiji – i etnički i vjerski. U oblasti Prizrena žive albanska, muslimanska i katolička zajednica, kao i srpska, bošnjačka, goranska i makedonska zajednica.

„Nije tako neobično kao što neki ljudi misle – jednostavno odrastate u dvije različite kulture i imate privilegiju da znate više od dva jezika. To vas čini otvorenijim i pomaže vam da razumijete druge ljude i kulture. Ljudi misle da je to veoma zanimljivo“,  kaže Hana.

Za Ilira Gašija, novinara koji je rođen i odrastao u Beogradu, njegov profesionalni identitet je bio istaknutiji u njegovom životu uprkos činjenici da se ljudi stalno raspituju o njegovoj etničkoj pripadnosti.

„Nemam jasan osećaj etničke pripadnosti. To je prilično tečno – nekada bih se više osećao Srbinom, a nekada više Albancem, ali najčešće se jednostavno ne osećam kao da pripadam nekoj određenoj zajednici, niti mogu lako da razumem osećaj etničke/nacionalne pripadnosti. U isto vreme, nekako sam napravljen od oboje i mogu da se povežem sa obe zajednice. Čudno je biti u toj poziciji, ali sam se donekle navikao“, objašnjava Gaši.

„Albansko-srpski brakovi su bili prilično česti u mojoj porodici. Moj deda je bio Albanac, a baka Srpkinja; moj otac je oženio moju majku Srpkinju, a oba njegova brata – moji ujaci – oženili su Srpkinje (jedan će se kasnije razvesti i ponovo oženiti, ovoga puta sa Albankom). Dakle, osećaj odrastanja u ovakvoj porodici bio je istovremeno i prihvatanje ovih razlika kao pozitivnih vrednosti, a sa druge strane, osećaj sve veće nelagode i kasnije rastućeg rascepa između dvije strane porodice, pošto je postajalo sve očiglednije da se u spoljnom svijetu to smatra veoma problematičnim.”

„Očekivalo se da svi zauzmu stranu, a to se odrazilo i na moju porodicu. Ne mislim da je moja porodica – ili bilo koja druga porodica mešovitih brakova u Jugoslaviji u tom slučaju – bila zaista spremna za ono što dolazi, niti da je postojao način da se pripremi. Sigurno nisam bio spreman“, prisjeća se on.

Vjerski identitet i jezik

Za razliku od Bosne i Hercegovine, vjerski identitet je mnogo manje važan u albanskoj kulturi. Nacionalni heroji, političari, umjetnici i intelektualci bili su muslimani, katolici i pravoslavci. Albanija ima jednu od najstarijih autokefalnih pravoslavnih crkava u regionu - što često zaboravljaju oni koji pretpostavljaju da je albansko-srpski sukob vjerske prirode.

Jezik je, s druge strane, ključna tačka razdvajanja. Tokom istorije, identifikacija sa albanskom nacijom bila je naglašena jezikom, posebno imajući u vidu da je albanski u oštroj suprotnosti sa slovenskim jezicima koji preovladavaju u regionu i grčkim, jezikom koji se nalazi na jugu zemlje.

Za Ilira, njegova naizgled egzotična pozadina je u stvari uglavnom pitanje percepcije.

„Pretpostavljam da je to obično veoma jedinstvena mešavina stvari koja u velikoj meri zavisi od toga kako se osoba nosi sa činjenicom da je rođena u mešovitom braku, u odnosu na njegovo/njeno društveno okruženje i politički kontekst, i kako reaguje na sve ovo i kreće se kroz njega. To je veoma složen i intenzivan proces i nikada zaista ne dođete do tačke kada ste konačno sređeni. Stalno otkrivate nove aspekte i stalno se menjate. To je zapravo prilično uzbudljivo, ponekad možda i previše uzbudljivo, ali to je tako“, rekao je Gaši.

On je istaknuti novinar i aktivista za Media prava u Beogradu, a prethodno je bio direktor Fondacije Slavko Ćuruvija - organizacije za slobodu medija osnovane u čast srpskog novinara kojeg su vlasti ubile 1999. godine kada su tenzije dostigle vrhunac.

Samo postojanje Ilira predstavljalo je problem za one koji nisu dovoljno otvoreni u svom pristupu identitetu. Ima, kako mnogi smatraju, veoma albansko ime i prezime, a ipak mu je maternji jezik srpski.

„Da, susretao sam se sa predrasudama – to je prilično ugrađeno u moje iskustvo života u Beogradu još od detinjstva, pošto je Ilir Gaši ime koje može da privuče mnogo neželjene pažnje“, kaže Gaši.

„Ipak, kako sam odrastao, sve više sam nailazio na ljude koji su bili potpuno oslobođeni predrasuda - ili su se aktivno borili protiv njih… Tako da to zaista nije nešto o čemu razmišljam svaki dan dok hodam beogradskim ulicama. Osećam se prilično udobno živeći tamo – iako uvijek postoji šansa da nešto iskoči iza bilo kog ugla. Trik je jednostavno ignorisati, jer biste u suprotnom verovatno poludeli. ”

„Zaista je smešno da  mi se nešto slično dogodilo u Prištini pre nekoliko meseci. Bio sam u kafani i jedan momak je imao problem što pričam srpski sa mojim prijateljem iz Beograda. Nije imalo smisla objašnjavati da se ja zapravo zovem Ilir Gaši, jer kakvu bi razliku pravilo da se zovem Slobodan Petrović na primer? Da li bi bilo prihvatljivije biti diskriminisan? ”

Milica Andrić Rakić je novinarka i istraživačica koja trenutno radi za Novu društvenu inicijativu, nevladinu organizaciju sa sjedištem u Sjevernoj Mitrovici, gradu koji se smatra administrativnim centrom sjevera Kosova, sa većinskim srpskim stanovništvom. Većina aktivnosti NDI stavlja fokus na pitanja nacionalizma, predrasuda i političkog uticaja na odnose između etničkih grupa na Kosovu.

„Ne bih mogla da kažem da imam prijatelje po celom Kosovu, jer su mi mnogi gradovi u tom društvenom smislu nedostupni. Izvan područja sa srpskom većinom postoje samo dva grada na Kosovu u koje idem iz zadovoljstva – Prizren i Priština. Imala sam sreću da svoj prvi posao dobijem u USAID-u, u etnički veoma raznolikom radnom okruženju, a to je bio slučaj i u mojim poslednjim angažmanima u sektoru civilnog društva“, objašnjava Andrić Rakić.

„Tako da su sva moja prijateljstva sa ljudima različitog etničkog porekla zapravo bili prvi radni odnosi koji su postajali sve jači. Međutim, ja sam stranac, većina ljudi iz moje zajednice radi u srpskim institucijama na Kosovu i imaju retke prilike da komuniciraju sa članovima van njihove etničke zajednice. ”

„A što se tiče mojih radnih odnosa, oni obično prerastu u prijateljstva zbog zajedničkog interesa za politički razvoj i snažne zajedničke radoznalosti za perspektivom drugog. Ako je osoba intelektualno fer i otvorena da čuje različite stavove o osetljivim pitanjima, a da se ne uvredi, razgovori mogu postati prilično zanimljivi, puni lične introspekcije i važnih samospoznaja. ”

 

Prepreke za mješovite brakove na Kosovu

Za Milicu, činjenica da većina kosovskih Srba živi ili na sjeveru zemlje ili u enklavama južno od rijeke Ibar, gdje jedva da ima Albanaca, a da za druga mjesta na Kosovu važi da u mjestima u kojima žive Albanci rijetko ima Srba, predstavlja glavnu prepreku za mješovite brakove.

„Segregacija je glavna prepreka mešovitim brakovima. Uprkos popularnoj mantra, Kosovo više nije multietničko društvo, zapravo je multietničnost Kosova ozbiljno ugrožena. Na Kosovu postoje samo dve istinski multietničke urbane oblasti – Prizren i Severna Mitrovica, ostale su ruralne oblasti. A urbana područja su mesta gdje žive najliberalniji delovi društva, gde kulture koegzistiraju i gde se stvaraju veze društvene kohezije. Ovo se dešava na veoma niskom nivou u urbanim područjima Kosova. Nekada je u Prištini živelo 30.000 Srba, u Đakovici je živelo 12.000 Srba i tako dalje u svim većim urbanim sredinama. Sada nema verovatnoće međunacionalnih kontakata i sa tim svih društvenih veza - prijateljstva, brakova itd.“, kaže Andrić Rakić.

Ona vidi prijateljstva i odnose sa drugim etničkim grupama kao mogućnost za zanimljive debate i diskusije, kao i za učenje više o drugima – pa i o sebi – u tom procesu.

„Ako ih nazovemo prijateljima, to znači da smo došli do tačke da možemo biti potpuno otvoreni za svako mišljenje koje imamo. U stvari, osetljiva pitanja su moja omiljena tema sa prijateljima iz različitih zajednica, jer omogućavaju nivo introspekcije, pa čak i terapijsko preispitivanja sebe, do kojeg retko možete doći sa nekim ko u potpunosti deli vašu perspektivu, bez obzira na to koliko je kritičan i objektivan“, zaključuje ona.

Ilir, koji je veći dio svog života živio u Beogradu, ali održava veze sa prijateljima i porodicom na Kosovu, kaže da uprkos poteškoćama sa kojima se suočio, snažno podržava ljude koji ne uzimaju u obzir nečije porijeklo kada stupaju u vezu ili, čak, brak.

„Ne mogu da zamislim da bi etnička pripadnost igrala bilo kakvu ulogu u odlučivanju da li ću se s nekim vjenčati. Ponekad pomislim kako su moj otac i moja majka donijeli zaista hrabru odluku, to je odluka donijeta iz ljubavi, a ja sam na ovaj svijet došao kao rezultat i fizički dokaz te ljubavi. Osjećao bih se kao da bih izdao i sebe i njih ako bih ikada dozvolio da mi to stane na put.”, zaključuje Ilir.