Đorđe Dangić (1991) rođen je u Ljuboviji. Osnovnu i srednju školu završio je u Srebrenici kao đak generacije. Diplomirao je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, gdje je odmah zatim i završio master studije. Radio je kao profesor fizike u Vojnoj gimnaziji u Beogradu i u Srednjoškolskom centru „Petar Kočić“ u Zvorniku.
Doktorske studije fizike upisuje 2017. godine u Korku, u Irskoj. Njegova oblast istraživanja su vibracione karakteristike materijala blizu faznog prelaza, sa posebnim akcentom na primjenjivost tih materijala kao termoelektrika.
Kako objašnjavaš izbor studija fizike?
Nakon završetka srednje škole, želio sam upisati fakultet koji će mi pružiti priliku da se zaposlim. Smatrao sam da je fizika pravi izbor za ispunjavanje tog cilja. Iz sadašnje perspektive, smatram da je ovo loš razlog za upisivanje fakulteta.
Šta je u tvom dosadašnjem obrazovanju bio najveći izazov?
Naći finansiranje za doktorske studije. Veliki je problem uvjeriti ljude na inostranim univerzitetima i institutima da diplome sa naših fakulteta zaista vrijede.
Kakva je perspektiva tvog profila obrazovanja u našem okruženju?
Prilično sam siguran da moje zanimanje ne postoji u zvaničnoj bazi zanimanja na birou za zapošljavanje. Sa završenim studijama fizike, jedina realna opcija za zapošljavanje je nastavnik fizike. Naravno, postoji opcija upisivanja doktorskih studija i da se nastaviš baviti naukom na fakultetu, ali nisam siguran koliko i da li je to uopšte plaćeno u BiH.
Koja je, po tvom mišljenju, najizazovnija oblast fizike i zašto?
Ja se bavim teorijskom fizikom kondenzovane materije i iskreno nemam mnogo dodira sa ostalim granama fizike. Sa stanovišta primjenjivosti, fizika kondenzovane materije je vjerovatno najaktuelnija i ona je ta koja podstiče tehnološki bum, koji doživljavamo posljednjih dvadesetak godina.
Prosvjetna ili naučno-istraživačka djelatnost?
Definitivno naučno-istraživački rad.
Studije u inostranstvu kao izbor ili nužnost?
U mom slučaju, to je bila nužnost. Da sam imao izbor, vjerovatno bih ostao u Srbiji, ali sada mi se čini da bi to bila greška. Studiranje u Evropi ili SAD-u pruža mnogo više šanse za napredovanje.
Koja je razlika u visokoobrazovnom sistemu kod nas i u Irskoj?
Razlike su mnogo manje nego što sam očekivao. Mi i dalje imamo donekle obimnije gradivo, ali u drugu ruku imamo mnogo više šansi za polaganje ispita. Ovdje postoje samo dva ispitna roka, ako se ne varam. Za prelazak u narednu godinu je potrebno očistiti prethodnu, što kod nas na većini fakulteta još uvijek nije slučaj. Stvari koje učimo, barem što se tiče fizike, poprilično su ujednačene i razlike su uporedive sa razlikama između različitih fakulteta u Srbiji.
Možeš li da izdvojiš rad nekih naučnika koji te svakodnevno inspirišu?
Fizičari sa početka dvadesetog vijeka. Krajem devetnaestog vijeka Majkelson, jedan od čuvenog dvojca koji su dokazali konstantnu brzinu svjetlosti, rekao je da su temelji nauke već postavljeni i da je sve dalje određivanje rezultata do na šesto decimalno mjesto. Par godina kasnije, Ajnštajn, Šrodinger i ostali naučnici su napravili najveću revoluciju u nauci, postavljajući probleme koji nisu riješeni do današnjeg dana.
Da li je znanje koje stičemo na našim univerzitetima konkurentno inostranim?
To svakako zavisi od toga o kojim našim univerzitetima govorimo, ali vjerujem da je nivo znanja manje-više isti. Velika je razlika u tome šta mi radimo sa našim znanjem. Ovdje profesori uvode studente u naučno-istraživački rad gotovo odmah nakon prve godine osnovnih studija, dok kod nas profesori na univerzitetima jednostavno nemaju vremena da posvete pažnju čak i studentima na master i doktorskim studijama. To dovodi do situacija da imamo studente koji posjeduju znanje i vještine, ali ih jednostavno ne znaju iskoristiti.
Vidiš li sebe kao mladog doktora u našoj državi ili na nekom drugom tlu?
Nisam siguran da naša država želi da se ja vratim. U BiH bih bio još jedan broj u statistici nezaposlenih, možda onaj zbog kojeg se svi čude kad vide doktora fizike na listi Biroa za zapošljavanje. Uostalom, kao tek svršeni doktor nauka, nisam siguran da bih mogao mnogo da pružim našoj državi. Vjerujem da je ispravnije izgraditi kakvu-takvu reputaciju radeći na različitim institutima u svijetu i tek tada, kao izgrađeni naučnik, sa jasnim ciljevima i planovima, vratiti se i pomoći našu naučnu zajednicu.
Za časopis "Srebrni vijenac", razgovarao Marko Milovanović