Stari zanati (1. dio)

stari zanatiRazvojem industrijske proizvodnje, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, mnogi zanati i njihova udruženja su postepeno nestajali, dok su se neki zanati održali jer su se prilagodili potrebama stanovništva.

Radnje sa starim zanatima, poput bombondžije, voskara, opančara, četkara ili kišobrandžije nekad su se mogle vidjeti na skoro svakom koraku, ali se danas mogu prebrojati na prste.

Po pravilu, svi koji se danas bave nekim od starih zanata, taj posao porodično vuku iz generacije u generaciju.

U daljem tekstu ćemo se podsjetiti nekih zanata.

Abadžija

Abadžija je majstor-zanatlija koji od grubog sukna pod nazivom aba, šije narodna odijela – narodnu nošnju. Građansku narodnu odjeću je, u 19. vijeku, šio majstor-zanatlija koji se zvao Terzija.

Imenica aba označava grubo vuneno sukno (tkaninu) i porijeklom je iz arapskog jezika (‘abä). Riječ „abadžija“ se dobija kada se na riječ aba doda sufiks džija i označava krojača odjeće od abe.

Bačvar

Bačvar je čovjek koji pravi burad, bačve, kace i kačice. Pored termina „bačvar“ koristi se još i „pinter“ (ponegdje i Bacvar„pintor“) i „kačar“. Pinter je vjerovatno povezan sa anglosaksonskom mjerom za zapreminu tj. tečnost pinta, a kačar za riječ „kaca“.

Burad, bačve, kace i kačice su posude u kojima se drži vino, rakija, pivo (burad, bačve) ili sir, kajmak, kupus, turšija (kaca i kačice).

Kod buradi i bačvi, dno je u obliku kruga, a bočne strane, koje se zovu duge, jer su lučnog oblika kao duga, da bi bure bilo trbušasto, moraju dobro da se upasuju da tečnost iz bureta ne bi curila. Kada se sve dobro napasuje, na burad se nabacuju metalni prstenovi koji drže duge da se ne raspadnu. Sipanjem tečnosti u bure, drvo nabubri, pa prstenovi stežu nabubrelo drvo te dolazi do zaptivanja među dugama. Bure ne smije da se rasuši jer može da se raspadne, tj. sila koja drži duge napete kada su vlažne može sušenjem da oslabi. Za burad se koristi drvo različitog porijekla (bagrem, dud, hrast), ali hrastovo je najcjenjenije.

Primjera radi, konjak ili njegov „rođak“ vinjak moraju da odleže u hrastovim buradima najmanje tri mjeseca. Pri tome dolazi do hemijskog procesa između buradi (odnosno drveta) i konjaka, a kao posljedica konjak dobija lijepu, zlatno-žutu boju.

Burad imaju jednu rupu na koju se sipa tečnost, a potom se rupa začepi čepom. Kada se želi istakanje, čep se izbije, a umjesto njega se ubacuje drvena slavina, zvana „šajtov“.

Prije svake upotrebe, burad se peru i sumporišu protiv gljivica, a kod proizvodnje tzv. „barikiranih“ vina burad se dime.

Bačvari su bili obavezni članovi posade jedrenjaka. U buradima se držala voda za piće ali i vino i rum, a burad su se koristila i za odlaganje upecane ribe koja bi se prije toga usolila.

Pojavom plastične buradi i ovo zanimanje postaje rijetkost, mada dobro vino i ostala alkoholna pića i dalje sazrijevaju isključivo u drvenim buradima.

Kujundžija

Kujundžija je stari naziv za zanatliju zlatara, koji izrađuje ili prepravlja (modifikuje) nakit i sitne ukrasne predmete od zlata, srebra i drugih plemenitih metala. Ovaj zanat je u stvari i jedna vrsta umjetnosti, pošto se prave mali ukrasni predmeti gdje je potrebna: inventivnost, vještina i preciznost. Ranije su korišteni prosti alati i rad se odvijao uglavnom ručno. U novije vrijeme se koristi savremena tehnologija za obradu materijala i izradu ukrasa. Zlatari u svom radu koriste i razne vrste dragog kamenja. Najčešći proizvodi ovih zanatlija je nakit : prstenje, burme, minđuše, šnale, broševi, ogrlice, narukvice i slično.

kujundzijaPored izrade ukrasnih predmeta, oni se bave i gravurom tako da na svojim proizvodima (ili na proizvodu koji im se donese) graviraju slova, riječi ili čitave crteže. U kujundžijskoj radnji ili zlatari se pored izrade vrši prodaja nakita, ali i otkup starog ili polomljenog nakita ili otkup starog srebrnog ili zlatnog novca (otkupljeni materijal se kasnije koristi za preradu i izradu novih predmeta).

Dunđer

Dunđer je zidar koji gradi kuće „nabijanice“. Nabijanica je kuća čiji se zidovi prave tako što se u drvenu oplatu (slično kao kod betoniranja) nabija zemlja. U nekim predjelima se ta zemlja miješa sa još nekim materijalima, da bi poslije sušenja bila kompaktnija. Zidovi su debeli po pola metra.

U nabijanicama je ljeti hladovina, a zimi toplo. Ali pošto ne postoji izolacija u odnosu na zemlju, zidovi su uvijek pri dnu vlažni. S obzirom da ne radi posebno precizan posao, riječ „dunđer“ se danas koristi i u pogrdnom smislu za neprecizan, pa i nekvalitetan rad.

Mutabdžijamutavdzija

Mutavdžija ili Mutabdžija je „pletilja“ ili tkač. To je stari zanatlija koji se bavio tkanjem seoskih torbica od kozje dlake, a u kojima se ranije nosilo vino, so, sir, hljeb, pogača ili rakija kad je seljak odlazio da radi na njivi ili djeca u školu. U nekim dijelovima zemlje ta torbica se zove „šarenica“. Svaki kraj je imao svoju boju, tj. svoju kombinaciju boja, kao znak raspoznavanja.

Smatra se da su Turci donijeli mutavdžijski zanat na Balkan u Bugasku, u Srbiju, na Kosovo i Metohiju i u Bosnu i Hercegovinu.

Da bi se bavilo mutavdžijskim zanatom, neophodno je sakupljanje osnovne sirovine – kozje dlake tj. kozine, zato je mutavdžijski zanat bio tijesno povezan s gajenjem ovaca u visinskim dijelovima.

Tkanje se radi na razboju. To je pomagalo pomoću kojeg se mogu tkati različite tkanine. Mutavdžije su proizvodili: vreće, bisage, pokrovce, zobnice, torbe i kolane. Pokrovci su služili za pokrivanje stoke: krava, magaraca, konja i volova, u hladnijim i kišnim danima. Za nuždu su pokrivke od kostrijeti koristili i ljudi, jer mutavdžijski predmeti dobro štite od kiše. Mutavdžije su još pravili kolane, pojaseve koji idu preko trbuha konja, a s njim se učvršćuju sedlo ili samar na muli ili magarcu.

Mutavdžijske radionice su uvijek bile izdvojene zgrade u sklopu seoskog domačinstva. U mutavdžijskoj radionici su se vršile sve navedene radnje sem grebenanja odnosno razbijanja kozine koje je vršeno u posebnoj šupi.

Sodadžija

Sodadžija je u prošlosti bio zanatlija koji je pod pritiskom obogaćivao običnu vodu ugljen-dioksidom, da bi se dobila tzv. soda voda, tj. gazirana voda. Ukus takve vode je bio veoma sličan današnjim jako gaziranim kiselim vodama.

sodadzijaSoda-voda se pakovala u tzv. sifonske boce, koje su se proizvodile od stakla i na kojima je bio montiran metalni mehanizam sa ručkom. Kada bi se pritisnula ručka, soda-voda bi pod pritiskom tekla u mlazu kroz cjevčicu na sredini boce.

Pored soda-vode, „sodadžije“ su pravile i osvježavajuća pića dodavanjem ekstrakta i šećera pa se dobijao: klaker, oranžada i kokta. Ovim pićima su se punile male flašice ili litarske boce (kao za kiselu vodu ili vino) sa specijalnim zatvaračem (takozvani pivski zatvarač).

Soda-voda je bila jeftino piće i koristila se za uklanjanje simptoma jake kiseline u stomaku, pravljenje špricera itd. Sifonske boce su se koristile po više puta, i kad bi se ispraznile nosile se kod sodadžije na ponovno punjenje.

Lokal ili zanatska radnja gdje se proizvodi i prodaje soda-voda se naziva sodara ili sodadžijska radnja.

Saračisaraci

Sarači (sedlari) spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanatlija. Pojavljuju se već 1489. godine i opstaju do danas. Ranije su se bavili proizvodnjom konjske opreme, opreme za putnike, kao i proizvodnjom nanula i opanaka. Danas su više okrenuti proizvodnji opreme za pse, kožne galanterije, a od tradicionalnih proizvoda proizvode: zembilja, nanule i papuče. Pored toga bave se i popravkama proizvoda od kože.