„Kulturni nokaut“ sa Tatjanom Golijanin

“Kulturni nokaut” se bavi temama muzike, filma, književnosti, pozorišta, jezika… Pratimo kulturne večeri, književne promocije, promocije filmova i predstava, koncerte…

Termin emisije: ponedjeljkom u 13.30

Kao i svakog trećeg ponedjeljka u mjesecu, i ovaj put emisiju smo posvetili jezičkim nedoumicama i gramatičkim i pravopisnim začkoljicama.

U emisiji “Kulturni nokaut” koja je na 103,5 MHz emitovana 16.9. razgovarali smo sa profesorkom srpskog jezika i književnosti Tatjanom Golijanin.

KN: Tatjana, dobro došli u našu emisiju.

TG: Hvala Vam za poziv. Uvijek mi je zadovoljstvo gostovati u programu UPSMedia radija.

KN: Možete li nam, za početak, reći šta mislite o našoj emisiji?

TG: Moram Vam odati priznanje za ovakvu ideju i nadam se da ćete realizovati još mnogo uspješnih emisija, a prije svega da će one imati odjeka i da će mladi koji slušaju Omladinski studio za Srebrenicu i Bratunac biti poučeni, naučeni ili da će samo obnoviti svoje znanje.

KN: Pošto radite sa djecom u školi, možete li nam reći gdje učenici najviše griješe? Je li to veliko slovo, rastavljeno/sastavljano pisanje riječi, rječce ‘ne’ I ‘li’?

TG: Nažalost, društvene mreže su poprilično uticale na pismenost mladih ljudi. Najveći problem u samom njihovom obraćanju, ali i u pisanim radovima, predstavljaju skraćenice koje oni sami stvaraju, kao što su nzm (umjesto ne znam), nmp (nemam pojma) i sl. Zbog toga imaju problem sa pravilima vezanim za rastavljeno i sastavljeno pisanje riječi. Veliko slovo je isto tako poprilično zapostavljeno u posljednje vrijeme, s obzirom na to da oni u porukama uglavnom pišu ili sve malim ili sve velikim slovom. Još uvijek, na svu sreću, znaju one osnovne stvari što se pismenosti tiče, odnosno da se velika imena pišu velikim slovom, međutim, ako moraju da napišu ulicu, naziv neke knjige, časopisa to već predstavlja problem.

KN: Kakva je situacija sa ijekavskim izgovorom?

TG: Što se ijekavice tiče, nažalost oni najčešće biraju da govore i pišu na ekavskom, ne zato što je vole ili što je smatraju nekim svojim dijelom, već prosto zato što im je to lakše, ne moraju da razmišljaju gdje se piše ‘ije’, gdje ‘je’, gdje je ostalo ‘e’ poslije zamjene jata, tako da je i to popriličan problem. Veliki problem je i taj što oni jotuju i tamo gdje ne bi trebalo. Što se tiče pisanih radova, tu taj problem još više dolazi do izražaja, u govoru se ponekad i ne primijeti kada griješe.

KN: Po Vašem mišljenju, kada djecu treba početi učiti pravilima u jeziku, pravilnom govoru?

TG: Roditelji često griješe, pa od najranijih godina djeci tepaju, nepravilno govore, misleći da ih na takav način djeca bolje razumiju ili im je prosto to nekako “slađe”, da tako kažemo, u komunikaciji sa djecom, ali to je velika greška. Još kada su bebe njima treba pravilno, čisto govoriti. Kada već počnu sklapati rečenice polako ih treba učiti, naglašavati pravilne i nepravilne riječi, naravno, već sa polaskom u školu treba sa njima svakodnevno raditi, suptilno, da djeca ne osjete pritisak. Treba im pokazivati gdje griješe u govoru i pisanju, i polako to ispravljati. Roditeljima bih preporučila da od najranijeg djetinjstva prvo sa slikovnicama, a kasnije i sa knjigama, utiču na razvoj dječjeg jezika, kulture govora, elokventnosti, kako bi na taj način oni postali zreli, odgovorni, vaspitani i obrazovani mladi ljudi.

KN: Imate li neke preporuke za naše naredne emisije?

TG: Ono što bih ja preporučila jeste da dovedete te mlade ljude i iz osnovne i iz srednje škole u emisiju, da sa njima porazgovarate o tome šta to njima predstavlja problem, zašto je njima naš jezik težak, zašto im je sve drugo što dolazi u naš jezik bolje i ljepše od onoga što nam je od davnina ostalo. Znamo da je naša azbuka najsavršenije pismo na svijetu, znamo da imamo jedan od najljepših jezika, pa zašto onda oni ne bi to koristili kako treba.

KN: Hvala Vam za ideju i hvala Vam za gostovanje.

TG: Hvala Vama i posebno bih se zahvalila što mi je pripala čast da budem gost u emisiji posvećenoj ovoj temi. Želim Vam još mnogo uspješnih gostovanja, zanimljivih gostiju i nadam se da ćete me jednom pozvati i da pričam u nekoj jubilarnoj, pedesetoj ili stotoj emisiji.

Našu gošću zamolili smo da nam izdvoji nekoliko nejčešćih grešaka koje svakodnevno ima priliku da čuje.

Čak štaviše – je pleonazam, odnosno gomilanje riječi istog značenja. Upotreba suvišnih riječi i izraza koji su međusobno identični ili slični predstavljaju jednu od najčešćih jezičkih grešaka koje svakodnevno pravimo. Primjer: Čak štaviše, on mi je rekao da je nikad nije sreo – nije pravilan; pravilna je upotreba čak ILI štaviše, na primjer: Čak mi je rekao… ili Štaviše, rekao mi je…

Pleonazam čine i izrazi: često puta (pravilno je samo često ili više puta); isto takođe; siđi dole (dovoljno je reći samo ‘siđi’); mala kućica

Izviniti (se) i Izvinuti (se)Izvinuti (se) nije pravilno u smislu kada od nekoga tražimo oprost za nešto. Dakle, da bi izvinjenje imalo smisla, pravilno je reći izviniti se izvinim se, izviniš se, izvini se…

Kada upotrijebimo glagol izvinuti to znači da se neko negdje vinuo, uzdigao, uzletio… Na primjer Moraju se izvinuti da bi dobro vidjeli ili Vinuo se nebu pod oblake.

Ovdje treba pomenuti i primjer 3. lica množine, na primjer Neka se izvinu. Glagol izviniti (se) ima promjenu kao na primjer pomiriti (se). I kao što nećemo reći pomiru se (oni) nego pomire se, tako ćemo reći izvine se (a ne izvinu se).

Kući sam – Reći kući sam isto je kao kada bismo rekli Mami sam ili Milanu sam, a ne Kod mame sam i Kod Milana sam. Kada se radi o glagolima mirovanja (u ovom slučaju jesam/biti) onda se koristi konstrukcija kod + genitiv (kod koga/čega). Logično, ako vas neko pita – Kuda ideš poslije? Reći ćete Idem kući, Idem mami, Ići ću Milanu (kome/čemu).

Dakle, uz glagole kretanja koristimo dativ, a uz glagole mirovanja genitiv.

Jer/jel – Često možemo čuti Jer sve u redu? ili Došao je jel sam ga pozvao.

Jer je uzročni veznik koji pokazuje odnos uzroka prema posljedici, i to u značenju zato/zato što. (On je došao JER sam ga pozvao = ZATO ŠTO sam ga pozvao)

Je l’ je 3. lice jednine prezenta pomoćnog glagola jesam/biti, a l’ je skraćena rječca li i koristi se u značenju da li. (Je l’ ovo u redu? = Da li je ovo u redu?)

Za kraj, nekoliko riječi Vuka Karadžića:

“Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dok ga poštujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo, dotle živi i narod”.

Piše: D.G.