„Kulturni nokaut“ – Gost: Željko Milošević, Kulturna scena „Male stvari“ Trebinje

Na drugom Festivalu dramskog stavaralaštva u Vlasenici imali smo priliku da porazgovaramo sa Željkom Miloševićem, upravnikom gradskog pozorišta u Trebinju i koordinatorom projekta „Agon“, koji se implementuje uz podržku Organizacije za migracije sa kancelarijom u Sarajevu, uz finansijsku podršku USAID-a, kroz program BHRI.

Kulturna scena „Male stvari“ iz Trebinja pružila je veliku pomoć u realizaciji pozorišnog projekta našim talentovanim komšijama iz Vlasenice. Pročitajte šta nam je gospodin Milošević rekao o stanju u kulturi u BiH, ali i o festivalu u Vlasenici čiji su učesnici bili.

„Dakle, radi se o projektu koji se zove „Agon“ što bi na grčkom značilo poriv, potreba, takmičenje histriona, i projekat ima više segmenata, onako sveobuhvatno, pa smo imali u sedmom mjesecu rad sa voditeljima iz sedam gradova koji učestvuju u ovom projektu, a to su: Zavidovići, Kakanj, Mostar, Vlasenica, Trebinje, Višegrad, Foča i onda smo radili sa voditeljima, tu smo mapirali neke teme, a teme su nešto što su trebali odabrati mladi ljudi iz tih sedam gradova i na te teme raditi svoje nove predstave, performanse. Išli smo na to da to budu društveno angažovane teme, da mladi ljudi govore o onome što se njih tiče a ne da im se nameće u smislu nekog teksta kako to voditeljima nametnu ili odaberu, u nekom smislu rada. Takođe, imali smo od 24. do 31. Avgusta u Trebinju kamp gdje su svi oni boravili svih tih sedam dana, sa svojim ansamblima, otprilike oko sedamdeset i nešto mladih sa svojim voditeljima, gdje smo sa njima radili, a radile su njima i prvakinje Narodnog pozorišta RS Slađana Zrnić i Milka Brđanin, radio je i rukovodilac omladinske pozorišne scene bosanskog narodnog pozorišta Miroljub Mijatović, doktorant dramske pedagogije na zagrebačkom univerzitetu, zatim ja, tu su bili i glumci Senad Milanović, Ana Rubekijević i Miloš Lučić, Miloš i Ana iz Trebinja a koji rade u Beogradu i Novom Sadu, to su uspješni mladi ljudi i glumci. Onda smo dolazili u sve ove gradove nekoliko puta, pomagali smo ovim mladim ljudima sa njihovim voditeljima da dođu do tih tema, za šta se odlučuju, da odaberu način na koji će predstaviti se, da što je moguće bolje uobliče te predstave, to je živo tkivo jer ovaj festival ne znači da je to gotovo, mogu ih dorađivati i prilagođavati, da bi se na kraju sve te predstave desile ovdje u Vlasenici. Poslije toga, u svih tih sedam opština i gradova održaćemo okrugle stolove u zajednici gdje nam je cilj i želja da prisustvuju ljudi iz lokalne vlasti, predstavnici privrede, zatim iz raznih organizacija iz oblasti kulture, mislim prije svega mi pričamo o pozorištu ali nas interesuje da dođemo do nekih podataka da dođemo do toga koliko ima komunikacije u tim sredinama između onih odgovornih i mladih ljudi, koliko mladi ljudi uopšte mogu da računaju na to da se čuje njihov glas i ono što njih u kulturnom smislu uopšte interesuje u ovim opštinama, gradovima. Da li su mladi zadovoljni ponudom, da li oni sami mogu nešto pokrenuti, uraditi i da li mogu naići na podršku. Prosto, željeli bi otvoriti neke teme, mi niti namećemo neke zaključke, niti imamo ključ: svaki grad, opština ima svoje potrebe, mogućnosti i potencijale i jednostavno mi samo pokušavamo da, na neki način, omogućimo tamo gdje je to manje dođe do neke boljei kvalitetnije komunikacije mladih ljudi i onih koji su odgovorni za kulturu i kulturni život u tim mjestima. Ono što je važno za ovaj projekat je da mi želimo mlade ljude povezivati, mi sve ovo pravimo da bi se oni između sebe družili, da upoznaju sebe u smislu različitosti i kulture, razbijanja predrasuda. U svim gradovima smo radili procesnu dramu koja se bavi interkulturalnim učenjem.
Naglašavam, naš projekat, naša ideja nema nikakvu političku pozadinu, niti podržava nikakvu vrstu te ideje, jednostavno trebamo shvatiti da se malo radi na kretanju, na komunikaciji u BiH, da se stvaraju monolitne, zatvorene sredine u kojima, na primer, u većinski hrvatskim stanovništvom igraju svoje predstave u drugim hrvatskim sredinama, bošnjačke u bošnjačkim, srpske u srpskim, dakle prosto se ne vodi računa o iniciranju razmjene, a razmjena u umjetnosti i odrastanju svakog čovjeka je bitna, da razmjene energiju, da se uporede, da jednostavno oplemene svoj život, a to je negde i cilj. Naši mladi treba da razmjene energiju i izađu iz zone komfora, a tim izlaskom iz zone komfora se suočavamo i učimo o istinama oko nas.
Mostarski teatar mladih i mi imamo dobru saradnju, ona je i u okviru ovog projekta, s tim što mi imamo i izuzetnu saradnju i sa hrvatskim Narodnim kazalištem i jako je bitno da je ovaj projekat, koji traje već treću godinu, obezbjedio saradnju i sa Narodnim kazalištem, Narodnim pozorištem RS, Bosanskim narodnim pozorištem iz Zenice i mostarskim Teatrom mladih, što je kompleksno društvo. Na samom startu je bilo potrebno obezbjediti stručnu podršku najvažnijih pozorišnih institucijalnih kuća koje su opredjeljene za ovaj ili onaj etnos.
Problemi i određena neprihvatanja postoje i dalje, naravno od pojedinaca, ali je lijepo vidjeti da su i u Trebinju neki mladi ljudi sklopili prijateljstva, da se druže i čuju, imamo saznanja da su djeca iz ovih gradova dogovorila posjete između sebe, dakle pomak postoji. Ovo su mladi ljudi koji će za 5, 10 godina biti nosioci ovoga društva i iz tog razloga je bitno raditi na polju osvješćivanja, zajedničkog rada i druženja.“

Piše: A.A.