Priča koja je potresla BiH

Urednom zagrijanom kuhinjom širi se miris domaćeg ručka, a djecu, po povratku iz škole, dočekuje nasmijana domaćica. Sve je u kući Ilića novo, čisto i na svom mjestu i sve odiše prisnošću i domaćinskom toplinom. Samo oronula drvena udžerica u dvorištu, koja je do prije godinu dana bila njihov jedini dom, podsjeća, kako je gorka mogla biti sudbina Nedeljka (16), Božane (13), Branka (11) i Aleksandra Ilića (5), djece bez roditelja.

Njihova majka Ljubomirka umrla je 2012. godine, a tri godine kasnije bolest je pokosila i oca Mirka. Mališani su ostali sama, u trošnom kućerku, bez osnovnih uslova za život, na zapuštenom imanju u jednom selu nadomak Bratunca. Ipak, za samo nekoliko mjeseci, njihov se život iz temelja promijenio, zahvaljujući tome što su im svi, od organa starateljstva, do rodbine, komšija, medija i humanih ljudi, pomogli na najbolji mogući način.

„Teško nam je bez mame i tate, ali ipak lijepo živimo. U staroj kući nismo imali kupatilo, bilo nam je hladno. Sada imamo novu kuću, najljepšu u selu, grijanje, kompjuter, televizor. Imam i svoju roze sobu, a Čiko mi je obećao novi telefon, ako prođem četvorkom “, kaže Božana, koja se već sprema za malu maturu.

Čiko iz Božanine priče je Milovan Ilić, stric malih Ilića i njihov staratelj. Iako živi u Beogradu sa suprugom i tri kćerke, o djeci pokojnog brata brine kao da su njegova.

“Nisam mogao dozvoliti da odu u dom, a ni moja žena, koja je kao mala ostala sama sa bratom, nije htjela ni da čuje za to. Ova djeca su naša, nemaju nikoga prečeg od nas, mi smo sada njihovi roditelji“ kaže Milovan.

I djeca vole Čiku, i svoju strinu, koju zovu Nina, i koja im redovno šalje igračke i domaće kolače. Najmlađi Ilić, petogodišnji Aco, živi sa stricem i strinom.

„Nedostaje nam, ali on je bio beba kad ja mama umrla, nije mogao ostati s nama. Čiko dolazi svaka dva tri dana, često povede i Acu, pa ostane da spava sa nama i da se svi zajedno igramo“ kaže Branko.

Uz svu ljubav, nezaposleni stric se nije mogao sam izboriti sa neimaštinom u kojoj su deca dočekala smrt roditelja. Priča o njihovoj sudbini je potresla je cijelu BiH. Humanitarna organizacija “Budimo ljudi” je, uz pomoć medija i donatora, pokrenula akciju za izgradnju kuće za male Iliće. Zahvaljujući solidarnosti djeca su dobila novi dom, a nakon toga oživjelo je i njihovo malo imanje. Mali Branko je, ističu komšije, prošle godine othranio najbolje svinje u selu.

“Imamo i kozu, kokoške, cuku, a sada ćemo opet kupiti prasiće, koje ćemo hraniti do zime. Branko i ja smo pripremili drva i posadili maline. Nije nam teško, volimo to da radimo”, priča Nedeljko koji je, nakon majčine smrti, napustio osnovnu školu. Danas se kaje zbog toga. Da je završio školu, dobio bi posao u „Gradskoj čistoći“, gdje je radio i njegov otac. Čiko, međutim, neće dozvoliti da Nedeljko ostane bez obrazovanja i već ga priprema da vanredno završi osnovnu školu, a potom i zanat. Strog je i kada je u pitanju školovanje mlađe dece. Ako nije sa njima svako jutro ih zove, da provjeri da li su spremni za školu, brine o njihovim ocjenama i ponašanju.

Božana i Branko svaki dan putuju 15 kilometara do škole, autobusom koji kreće u šest ujutru i koji ne smiju propustiti, jer je to jedini autobus, koji prolazi kroz njihovo selo.

„Ponekad mi se spava, ali volim da idem u školu, jer imam puno drugara”, kaže Branko, učenik sedmog razreda.

Kad Čiko nije tu o djeci brine gospođa Milanka, nezaposlena žena iz sela, koju je Centar za socijalni rad, u dogovoru sa stricem, angažovao kao domaćicu, koja djeci kuva i održava kuću i tako zaradi skromnu platu.

„Djeca su dobra, nikad ne prave proobleme. Doduše, više vole da se igraju, nego da uče, a ponekad se i posvađaju, ali to su sve dječja posla“, kaže Milanka.

Tu su i rođaci i prve komšije Mićići, uvijek spremni da sa djecom provedu veče, porazgovaraju i priskoče im u pomoć.

„Nekad se uplaše, ako stric nije tu, pa dođu kod nas, ili ja budem s njima dok ne zaspe i budim ih svako jutru u pola šest. Nije mi to teško. Što je najvažnije, zdravi su, za godinu dana nijednom se nisu nakašljali”, kaže Joka Mićić.

Zahvaljujući toj mreži brige i ljubavi, kojom rukovodi stric Milovan, mali Ilići žive zdravim porodičnim životom. Da je za njih ovakav način života najbolji, prepoznali su i u Centru za socijalni rad.

“Djeca su adekvatno smještena i zbrinuta. Sama su izrazila želju da im stric bude staratelj, a mi smo zaključili da je njihova želja osnovana. Obezbjedili smo i ženu koja vodi računa o higijeni njihovog doma, jer je to bio najveći problem dok živjeli sa ocem. Djeca imaju redovna primanja: porodičnu penziju, dječiji i socijalni dodatak”, objašnjava Čedomir Pavlović, direktor Centra za socijalni rad u Bratuncu.

Da je ovakav način zbrinjavanja najbolji za male Iliće saglasna je i Nada Grahovac, Ombudsmen za djecu RS.

“Ostali su bez roditelja, kada su im bili najpotrebniji, ali mali Ilići ipak nisu sami. Zahvaljujući građanima, koji su i ovaj put pokazali da imaju veliko srce, dobili su ne samo novi dom, nego i osjećaj sigurnosti i zaštićenosti koji im je nedostajao”, kaže Nada Grahovac.