Osobe sa invaliditetom u Srebrenici se susreću sa velikim problemima

Život osoba sa invaliditetom u Srebrenici je prilično težak, a dodatni problem im predstavlja to što zbog arhitektonskih barijera nemaju pristup većini javnih ustanova na teritoriji ove opštine.

Kako kažu, osjećaju se zapostavljeno i odbačeno od društva, čiji su ravnopravni članovi.

Penzioner Senad Jusić iz Srebrenice kreće se uz pomoć invalidskih kolica sa električnim motorom i otežan mu je ili gotovo nemoguć pristup, izmedju ostalog, u Centar za socijalni rad, Poresku upravu, obdanište, Dom penzionera, zgradu Opštine, apoteku, Dom zdravlja…

„Svako od nas zaslužuje da ima mogućnost da priđe Centru za socijalni rad, dječijem obdaništu, Poreskoj službi. Mi ne možemo ući ni u Dom penzionera. Dom penzionera nije predvidjen za omladinu od 15 godina već za nas da odemo tamo, da se družimo, igramo domine ili šah, ali šta vrijedi kada možemo ući samo ako nas neko unese “, započinje razgovor Senad Jusić.

Senad je imao i veoma neprijatnih situacija kada je morao da čeka duže vrijeme ispred neke zgrade na prolaznike ili službenike koji bi mu pomogli da uđe u tu ustanovu.

„Zamislite kako je kada u zimskom periodu sjedite ispred neke zgrade, po temperaturi oko nule, čekajući da neko naidje. Ja sam imao takvu situaciju ispred prostorija Poreske uprave, gdje mi je pomogao slučajni prolaznik i pozvao službenika“, govori Senad.                       

U malom broju ustanova, koje su pokušale da riješe ovaj problem, uradjene su rampe za pristup, ali čini se samo radi reda te je pristup i na ta mjesta nemoguć.

„Nažalost, te rampe su potpuno nefunkcionalne. Taj slučaj je kod Službe za socijalni rad gdje imamo rampu, ali kada se popnete na tu rampu ne možete se ni okrenuti, a ne može niko ni da vam pridje da bi mogao da vas uvede u prostorije“, kaže Senad.

U sličnoj situaciji je i Ivan Andrić, koji sa ovim problemom živi već 18 godina. On navodi slične argumente Senadovim i napominje da mu je i bezbjednost ugrožena jer u centru Srebrenice postoji samo jedan pješački prelaz, pa je osobama sa otežanim kretanjem veoma teško i prinudjeni su da prelaze ulicu na neoznačenim mjestima, dovodeći sebe i druge u opasnost.

„Ja u ovom stanju ne mogu da predjem ulicu normalno, treba mi više vremana. Ako prelazim na nekom drugom mjestu, može auto da me udari i ja ću biti krivac. Ni liftova u zgradama nemamo, stepenice su nam grozne. Bilo bi lakše kada bi se liftovi napravili, ne mogu kod komšije da odem“, kaže Ivan.

Ivan se do sada, kako kaže, susretao sa velikim problemima i prilikom odlaska ljekaru.

„Išao sam prije nekoliko dana stomatologu i veoma teško sam se popeo na drugi sprat do ordinacije. Imam i ja valjda pravo da popravim zube iako sam invalid“, zaključuje Ivan Andrić.

Veća angažovanost cijele zajednice i podizanje svijesti kod građana je jedini način da se riješe problemi sa kojima se ovi ljudi svakodnevno susreću.

„Brine taj nonšalantan odnos prema ovim problemima. Svi se plaše da razgovaraju o ovim stvarima, a ne znam zašto ne bi pričali, ovo su realni problemi. I nadležni organi treba da povedu računa o davanju saglasnosti i dozvola za korišćenje odredjenih zgrada u kojima rade neke ustanove. Rješavanje ovih problema iziskuju minimalna finansijska sredstva, potrebna je samo volja da se nešto učini i promijeni“, složni su Senad i Ivan.

Služba Centra za socijalni rad Srebrenica nema zvanične podatke o broju osoba sa invaliditetom na teritoriji opštine Srebrenica, a po riječima naših sagovornika taj broj prelazi 400.