Mlinar Huso Salihović čuva porodičnu tradiciju

Huso Salihović, iz sela Sandići kod Bratunca, jedini je vodeničar u ovoj opštini. Svoju vodenicu obnovio je 2001. godine i tako nastavio vijekovnu tradiciju svoje porodice. Ovom zanatu, koji polako izumire, posvetio se, radi ga s ljubavlju i uspjeva da preživi od njega.

„Ova vodenica je stara više od 150 godina. U njoj su radili moj djed, moj otac, a evo ja sam je naslijedio. Otac je živio 73 godine, djed, koji ju je podigao, sigurno i on toliko, a ja imam 60 godina tako da je sigurno starija od 150 godina“, govori ovaj vodeničar.

Nekada je u Bratuncu svako selo imalo svoju vodenicu, a zvuk vodeničkog kamena se mogao čuti na svakom koraku. Sa pojavom modernih, električnih mlinova, kojih u našoj regiji ima nekoliko, gasile su se i vodenice. Danas je Huso jedan od rijetkih na ovim prostorima koji čuva od zaborava ovaj stari zanat.

„Od Konjević Polja do Bratunca ja sam jedini vodeničar, a sjećam se vremena kada je na ovom potezu bilo 8 vodenica. U Bratuncu je ukupno bilo 15, a sada je samo jedna. Zvornik, takodje, nema nijednu vodenicu, a mislim da nema ni Srebrenica“, priča sa sjetom Huso dok istresa kukuruz iz vreće u koš iznad vodeničkog kamena.

Najveći značaj starih vodenica leži u kvalitetu brašna koje se dobija mljevenjem žitarica na ovaj, stari i potpuno prirodan način. Za razliku od modernih mlinova, u starim vodenicama se melje cijelo zrno žitarice i upravo je tu glavna razlika i ono što vodeničar posebno naglašava. Zdravlje je ono što ljude i danas dovodi u stare vodenice.

„Dolaze mi ljudi iz Ljubovije, Srebrenice, pa čak svraćaju, kada im je usput, i ljudi iz Tuzle, Sarajeva… Moram spomenuti da je brašno iz moje vodenice završavalo u Podgorici, Beogradu i Banjaluci. Sve više ljudi dolazi i svi su zadovoljni“, priča Huso.

I pored toga što za Husu ima sve više posla, mladi izbjegavaju ovaj zanat. Vodeničar, u šali, kaže da vjerovatno zna zašto je tako.

„Ljudi pričaju i vjeruju da se u vodenicama pojavljuju vampiri i utvare, pa sigurno zbog toga mnogi neće ni da rade ovaj posao. Nema ništa, evo koliko godina radim još nijednog nisam vidio“, s osmjehom na licu priča Huso Salihović.

Mnoga narodna vjerovanja i običaji su vezani za stare vodenice, pa tako Huso kaže da su roditelji u vodenicama tražili pomoć kada dijete dugo ne progovori.

„Roditeljima je u tim slučajevima pomagalo čeketalo. To je jedan dio, jedna letvica, pomoću koje se pokreće čanak na dnu vodeničkog koša iz kog onda ispada žito. Tim čeketalom se onda zakuva malo brašna, da tom djetetu i ono posle melje kao čeketalo, ne možeš ga ućutkati. Dodje i sad neko da traži, nose čeketalo pa kad završe vrate. Koliko im pomogne, ja ne znam“, govori Huso.

Ispred Husine vodenice stoji spreman još jedan vodenički kamen. Spremio ga je i čeka malo slobodnog vremena da krene u proširenje vodenice. Sad ne stiže jer ima mnogo žita da samelje svojim mušterijama. Ljudi donose svaki dan, a on ih ne može vratiti, kako kaže.

Zvuk vodeničkog točka će se iz njegove vodenice još dugo čuti.