Kockarska zavisnost: Nevidljiv i opasan problem bh. svakodnevnice

Problem zavisnosti o kockanju u bh. društvu je zanemaren, iako su posljedice često velike i ozbiljne. Dugovi, svađe, razvodi i samoubistva znaju biti krajnji ishod kockarske zavisnosti, a u BiH ne postoji mnogo ljudi koji razumiju ovaj problem, niti stručnjaka koji rade na pomaganju osobama koje potpadnu pod zavisnost o kockanju.

U Mostaru djeluje jedino registrovano profesionalno udruženje koje se bavi liječenjem zavisnosti o kockanju u BiH: Klub liječenih zavisnika o kocki – KLOK Mostar. Pod vodstvom psihologa Marka Romića bivši kockari i oni koji to žele postati okupljaju se i zajedno rade aktivnosti koje će im pomoći da se riješe ove opasne zavisnosti.
Jedan od ključnih problema u vezi s ovom zavisnošću je društvena stigma proizašla iz neshvatanja zavisnosti o kockanju kao nečega za što je potrebno liječenje.
„Zavisnost o kockanju je bolest, kao i narkomanija i alkoholizam. Razara ne samo zavisnika, nego i njegove bližnje i prijateljstva. Kocka dovede zavisnika do situacije da izgubi posao, dovede ga do razvoda, a nažalost nisu rijetki ni slučajevi samoubistva“, kaže jedan od članova kluba.
U petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja Američke psihijatrijske asocijacije poremećaj kockanja definira se kao problematično kockarsko ponašanje koje se ponavlja i vodi do klinički značajnog stresa i poremećaja u životu, a traje godinu dana ili više. Postoji devet simptoma, od kojih 4 ili 5 mora biti prisutno da bi se ustanovio problem.
Ti simptomi su: potreba da se kocka sa sve većim sumama novca kako bi se održalo početno uzbuđenje; nemir i iritacija kada se pokuša smanjiti ili prekinuti kockanje; ponovljeni neuspješni pokušaji da se kontroliše, smanji ili prekine kockanje; pažnja je često zaokupljena kockanjem; često se kocka kada je osoba pod stresom; nakon što osoba izgubi određenu sumu novca, često se vraća sljedeći dan da „popravi gubitak“; laže da sakrije stepen umiješanosti u kockarsko ponašanje; osoba dovodi u opasnost ili gubi važnu vezu, posao, obrazovnu ili karijernu priliku i, na kraju, oslanja se na druge da mu osiguraju novac kako bi olakšao očajnu finansijsku situaciju uzrokovanu kockanjem.
„Biti patološki kockar, to znači propadanje na svim planovima: ličnom, individualnom, socijalnom, društvenom, ekonomskom, partnerskom, radnom… Sve što se može uništiti, oni unište“, kaže Marko Romić.

Novac za automobil potrošen na kocku

Prava ozbiljnost situacije shvati se tek kada se govori o primjerima.

Jedan od članova KLOK-a kaže da je njegova zavisnost počela bezbolno, na poker aparatima. Nakon što je digao kredit za kupovinu automobila, kockarska zavisnost je eskalirala te je novac namijenjen za automobil potrošio za kocku. Kako bi ovaj novac nadomjestio počeo je posuđivati novac, prvo od poznanika, a zatim i od banke. Digao je nekoliko kredita, a i sav novac od plate je išao na kocku.
„U jednom trenutku sam radio četiri posla odjednom. Radio sam u komunalnom preduzeću, u kuglani, u noćnom klubu i na proizvodnji cvijeća te zarađivao mnogo novca, no sve je odlazilo na kocku“, kaže on.
Romić kaže da većinom ovisnost o kocki i počinje bezazleno, odlaskom u kladionicu i igranjem nekoliko „tiketa“.
„Razni su razlozi zašto se ljudi okreću kocki. U početku je to obična znatiželja koja kod nekih kroz duže ili kraće vrijeme pređe u patologiju. Kod muškaraca se javlja ranije, negdje u sedmom ili osmom razredu počnu ići u kladionice, novac za užinu troše na to, a u srednjoj školi se to pogoršava“, kaže Romić i dodaje da u Klubu imaju jednog mladića od 16 godina.
Kocka postaje opsesija osobe s kockarskom zavisnošću, jedino na što mogu misliti.
„Zaljubio sam se u poker aparat. Nagon je toliki da mi se okreće stomak od želje da igram. Nije više važno koliko imam u džepu, koliko dobivam ili gubim, nego samo igrati i igrati“, ističe jedan od članova kluba.
A posljedice znaju biti ogromne, ne samo psihološki, već i materijalno, ali i opasne po život.
Opsesija ide do te mjere da pojedinci novac za kockanje posuđuju i od kamatara.
„Prvo zaduženje nije bilo tako veliko, ali zbog nemogućnosti otplate i zbog prijetnji, kako meni, tako i porodici, ja posuđujem novac kod drugog gospodina da bih isti vratio ovom prvom, jer je ovaj malo blaži. Od tada prestajem konstantno kockati (bilo je povremenih ulazaka u kladionice s manjim iznosima), ali se pojavljuje drugi problem, a to je vraćanje novca i neprekidno okretanje ukrug“, kaže S. V.

Dugotrajan i težak proces

Rijetko kad se na vrijeme uoče znakovi i osoba odluči početi liječenje. Najčešće se to dešava kada osoba već zapadne u velike dugove i probleme.
„Problem je u tome što su znakovi slični tome kada osoba postane anksiozna ili depresivna iz raznih drugih razloga. Postaju nervozni, postaju vrlo razdražljivi, sve češće izbivaju iz kuće, a da ne objašnjavaju gdje su, ili lažu, troše sve više novca, posuđuju, počinju krasti… Oni koji rade često gube poslove jer ako su u doticaju s novcem onda ga pronevjere, prokockaju i dobijaju otkaze. Ono što je karakteristično za patološke kockare je laž. Tako su maštoviti u tim svojim lažima da je to nevjerovatno. Izgubio novčanik, posudio prijatelju, udario ga auto pa da ne bi policiju zvali treba odmah 500 KM… Svakakve ideje im padaju na pamet da dođu do novca. To drži neko vrijeme, ali se na kraju sve to slomi“, kaže Romić.
A kada se slomi, jedini korak koji vodi do rješenja problema je njegovo priznavanje i čvrsta volja da se on riješi. Pri tome se osoba ovisna o kockanju treba obratiti nekome, članu porodice ili stručnoj osobi, psihijatru ili psihologu. To je jedini način da se problem zaustavi, kaže Romić.
„Većina misli da može kontrolirati svoje kockanje. Istina je da većina nekako i uspije, ali problem je što se nikada ne zna kada neko može skliznuti u patologiju. Svi misle da mogu to kontrolisati, a ne mogu. Svi misle da mogu prestati, a ne mogu. Kada se problem počne razvijati, počnu ga skrivati, počnu lagati, drugima objašnjavati da oni zapravo nemaju problem ili da je taj problem puno manji nego što jeste. Kada sazna član porodice, zna se često dogoditi da majka krije od oca, kad i on sazna, cijela porodica krije od komšiluka, prođe nekoliko godina dok se totalno ne sruše, dok ne padnu na dno. Savjet je ne čekati da se problem sam riješi i tražiti stručnu pomoć. Ne živjeti u zabludi da se može kontrolisati, jer ne može, ne živjeti u zabludi da se može sam izvući, jer ne može“, kaže on.
Jednom kada se odluči započeti liječenje, proces je doživotan. Romić kaže da se ne može sa sigurnošću reći koliko je vremena potrebno da se problem riješi, ali da postoje indikacije da su nakon određenog perioda manje šanse da će se osoba vratiti starim navikama.
„Kad neko apstinira tri godine, kad za to imamo čvrste dokaze i potvrde najbližih, onda mi možemo reći da će ta osoba vjerovatno postići nešto, da se možemo nadati da se stvar popravila. Ne mogu reći izliječila, jer kockanje je jedna recidivirajuća bolest i nema garancija da neko neće kockati za godinu dana, tri ili pet“, kaže on.
U KLOK-u korisnicima nude individualnu psihoterapiju kada je potrebno, a drugi dio je grupni rad.
„Patološki kockar po pravilu ne može doći sam, on mora dovesti člana porodice sa sobom“, kaže on, s obzirom na to da je grupna terapija najefektivniji način rješavanja problema zavisnosti o kockanju.
Grupa predstavlja društvenu podršku članovima, osobe koje ih razumiju i znaju kroz šta su sve prošli. Na sastancima razgovaraju o onome što su radili prošle sedmice, a postoji i edukativni dio gdje Romić drži predavanje, kao i dio na kojem se raspravlja o nekoj aktuelnoj temi koju članovi predlože.


Loša ekonomska situacija i ovisnost o kocki


Klub je aktivan od 2010. godine, a započela ga je socijalna radnica Nada Matović. Matović je 1997. godine oživjela predratne klubove liječenih alkoholičara, na čije sastanke su počeli dolaziti i ljudi zavisni o kockanju. Kada je postalo jasno da se te dvije stvari ne mogu zajedno tretirati, napravljen je KLOK.

Pored podrške Franjevačke crkve, koja im jednom sedmično besplatno ustupi prostorije, KLOK nema nikakvu finansijsku pomoć. Romić u Klubu djeluje volonterski.
„Plata mi nije bitna jer ono što se događa u tom klubu je nešto nevjerovatno, ono što meni daje motiv da radim s tim ljudima“, kaže on.
Ne postoje istraživanja koja bi odredila koliko ovisnika o kocki ima u Bosni i Hercegovini, ali se pretpostavlja da se taj broj kreće oko 29.000 osoba.
Niz okolnosti u određenom trenutku doprinese da neko postane patološki kockar, a materijalna situacija samo je jedan dio toga.
„Loša ekonomska situacija utiče na to, ali ne trebamo upadati u zamku da objašnjavamo samo lošom ekonomskom situacijom. Postoji čitav niz faktora koji utječu na to da neko postane patološki kockar, a ne postoji formula prema kojoj možemo odrediti ko ima predispozicije za to“, kaže Romić.
U KLOK dolaze i ljudi iz drugih gradova, a V. A., član KLOK-a, kaže da ovaj klub spašava živote.
„Veliki je broj ljudi koji se javljaju i traže pomoć. Puno veći je broj onih koji hodaju ulicama naših gradova i sela, klade se i kockaju, umjesto hljeba i mlijeka svojoj djeci kući donose listiće i zgužvane tikete binga misleći kako danas nisu imali sreće, ali će im se sreća sigurno osmjehnuti sutradan. I tako iz dana u dan“, kaže on.

Izvor: http://www.klix.ba/