Gebelsova sekretarica otvorila dušu: Nismo znali za holokaust!

Brunhilde Pomzel je radila u centrali nacističke propagandne mašinerije. U trenutku kada je na festivalu u Minhenu premijerno prikazan novi film o njenom životu “A German Life”, ona, između ostalog, govori o tome da se ne kaje i otkriva privatnu stranu svog monstruoznog šefa – Jozefa Gebelsa.

 „Ujutru smo ga rijetko viđale. Uvijek smo znale da je stigao, ali smo ga obično viđale tek kada bi napustio kancelariju kroz vrata koja su vodila direktno u našu sobu. Tada smo mogle da ga pitamo sve što smo imale i da ga obavijestimo ko ga je tražio“, kaže Brunhilde Pomzel prisećajući se bivšeg šefa.

Ponekad su djeca, zajedno sa svojim erdel terijerom, dolazila ocu u kancelariju.

„Bila su veomo lijepo vaspitana, naklonila bi se i pružila nam ruku da se pozdrave“, priča Brunhilde.

U 105. godini, Brunhilde Pomzel je „Gardijanu“ dala svoj prvi i posljednji intervju. Izgubila je vid i kaže da osjeća olakšanje što su joj dani odbrojani.

Razlog što je vjerovatno posljednja preživjela osoba iz najužeg kruga nacističkog rukovodstva konačno odlučila da prekine ćutanje, navodno nije bila želja da očisti savijest. Iako priznaje da je bila u središtu nacističke propagandne mašinerije, pri čemu je, između ostalog, bila zadužena da prenosi lažirane statističke podatke o manjem broju poginulih njemačkih vojnika nego što ih je zapravo bilo, odnosno većem broju Nijemica koje su silovali ruski vojnici, ona smatra da je to bio „posao kao i svaki drugi“.

U Gebelsovoj kancelariji nisam radila ništa drugo nego kucala na mašini. Vjerujem da ljudi koji danas kažu da bi ustali protiv nacista to iskreno misle, ali vjerujte mi, većina to ne bi uradila“, kaže Pomzelova i dodaje:

„Znam da nam danas niko ne vjeruje, svi misle da smo sve znali. Nismo znali ništa. Sve je bilo strogo čuvana tajna“.

Odbija da prizna da je bila naivna što je vjerovala da su Jevreji koji su „nestali“ poslati u sela u Sudetskoj oblasti zbog toga što je te teritorije trebalo ponovo naseliti.

„Povjerovali smo, progutali smo tu priču, djelovala nam je potpuno logično“, kaže ona.

Svog šefa se sjeća kao „niskog, ali njegovanog muškarca džentlmenskog držanja“, koji je nosio „odjela od najkvalitetnijih tkanina i uvijek imao blago taman ten“. Ona otkriva da je imao i vrlo njegovane ruke i da ga je sažaljevala zbog toga što je šepao (imao je jednu kraću nogu). Taj nedostatak je nadoknađivao „izvjesnom dozom arogancije“.

Na Hitlerov rođendan 1945. godine, njen život se naglo promijenio. Gebels i njegova pratnja dobili su naređenje da se pridruže Hitleru u firerovom bunkeru. Gebelsov asistent Ginter Švegerman je 30. aprila donio vijest da je Hitler izvršio samoubistvo, a da je dan kasnije isto učinio i Gebels.

„Pitali smo ga: ‘Njegova supruga takođe?’. Odgovorio je potvrdno. ‘I djeca?’, pitali smo. Odgovor je bio isti. Nismo mogli da vjerujemo“, kaže ona.

Ona i njene koleginice su rasjekle bijele džakove za brašno i podigle ih umjesto zastave da bi se predale Rusima. Pomzelova je osuđena na pet godina zatvora u Rusiji i okolini Berlina. O holokaustu, koji naziva „problemom s Jevrejima“, saznala je, kaže, tek kada se vratila kući.

Izvor: https://www.theguardian.com/international