“Ako političari usvoje najbolji interes djeteta kao vodeći princip, onda će im odluke biti ispravne“

Predstavnik UNICEF-a za BiH dr. Ayman Abulaban na ovu je funkciju došao prije dvije godine s mjesta predstavnika UNICEF-a za Tursku. Nakon dugogodišnje karijere u promoviranju i zaštiti dječijih prava, dr. Abulaban posljednje dvije godine proveo je na angažmanu u BiH.

U intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba dr. Abulaban govori o tome kako vidi dječija prava u BiH i šta misli da bi moglo i trebalo bolje da svako dijete u našoj zemlji ima jednaka prava, govori o tome kako posvećenosti za ispunjavanje dječijih prava ima ali da nedostaje adekvatne akcije,te upozorava na opasnosti zbog smanjenog obuhvata djece imunizacijom, kao i vrlo niskoj stopie obuhvata djece predškolskim odgojem. Dr. Abulaban je posebno specijaliziran u oblasti dječije zaštite i zaštite djece u kriznim situacijama, i komentira trenutnu izgbjegličku krizu u kojoj su najugroženija djeca.

Nakon više od 20 godina duge karijere u UNICEF-u u promoviranju dječijih prava, ovog mjeseca završava vaš posljednji angažman i to na mjestu predstavnika UNICEF-a za Bosnu i Hercegovinu. Kakve su danas vaše impresije o stanju prava djeteta u BiH nakon dvije godine provedene ovdje?

Ako govorimo u relativnim okvirima, rekao bih da se u BiH čini više po tom pitanju nego u mnogim drugim državama, ali to nije dovoljno. Vjerujem da je još dug put da bi se dostigli ‘zlatni standardi’ u svim oblastima dječijih prava i da bi se obuhvatila najranjivija djeca – na primjer djeca iz Romske populacije i djeca s poteškoćama. Ako govorimo o pravu djeteta na zdravstvo, možemo primijetiti da zdravstveni sistem još ne obuhvata svu djecu. Imamo djecu, posebno iz marginaliziranih grupa i ruralnih područja, koja su isključena iz bitnih servisa kao što su imunizacija i socijalna zaštita. Kada govorimo o dječijoj zaštiti, sistem maloljetničkog pravosuđa se uanpređuje, ali tu je još mnogo mjesta za poboljšanje. Još uvijek vidimo probleme vezane uz nasilje i ‘bullying’ u školama, nasilja na sportskim događajima… Kada je u pitanju obrazovanje, ovdje je kvalitet veliki problem i to me zaista zabrinjava. Nešto o čemu svi govore, i u šta sam se imao priliku uvjeriti kroz kontakte s mladim ljudima u ovoj zemlji: Mnogi od njih sanjaju o napuštanju ove zemlje jer nemaju istinsku vjeru u budućnost ovdje. Ovo može biti rezultat nezaposlenosti mladih, što je također znak upozorenja o tome kakav je kvalitet obrazovanja i njegova relevantnost na tržištu rada. Znači, relativno govoreći, napretka ima, ali u apsolutnom smislu definitivno postoji veliki prostor za poboljšanje.

Možemo li reći da su dječija prava u BiH ugrožena?

Možemo reći da određenim aspekti dječijih trebaju biti bolje uređeni ili bolje adresirani. Nije kao u zemljama gdje imate sistemska kršenja prava djeteta, ali ovdje postoje nedostaci koji završe tako da određeni aspekti ostanu nerealizirani. Nisam sreo nikoga ko nema ispravan stav o pravima djeteta. Ono što treba ojačati jeste prelazak s te obavezanosti na djela. Ljudi jesu posvećeni, neki na papiru ili u izjavama, a neki i u djelovanju, ali svi moraju biti u potpunosti posvećeni u svim aspektima kako bi se postigla poboljšanja u praksi.

Koje su najslabije karike?

U ovoj zemlji najslabija karika upravo je u prevođenju javnih i političkih stavova i izjava u akciju, i poslije u praćenju efekata urađenog. Nije dovoljno da donosioci odluka i političari kažu kako misle da je nešto dobro, oni moraju vrijedno raditi na tome, treba da iznađu resurse, treba da budu, kako sam rekao, manje politizirani oko konkretnih problema. Tako da bih mogao reći kako je politička posvećenost ta najslabija karika. Iz mog ugla, ako političari usvoje najbolji interes djeteta kao svoj vodeći princip, onda će njihove političke odluke koje se tiču djece biti ispravne. Ako to urade na drugi način zaobilazeći najbolji interes djeteta, onda može doći do kršenja nekih od prava djeteta, neka djeca će ostati bez mogućnosti da idu u školu ili da dobiju adekvatnu edukaciju.

Obuhvat predškolskim obrazovanjem u BiH je tek negdje oko 13 odsto. Mislite li da se ta stopa realno može povećati, i kako?

Definitivno se može povećati i UNICEF obezbjeđuje ekspertizu i prenošenje iskustava iz drugih zemalja kako to uraditi. Morate imati sve aktere koji rade na tome. Vlasti u ovoj zemlji, na državnom nivou, lokalnom nivou, entitetskom, kantonalnom, svi trebaju staviti sve svoje resurse na raspolaganje – ljudske i financijske, kao i uključiti čitav sistem. Trebaju se više uključiti i nevladine organizacije i civilno društvo, privatni sektor također treba prepoznati svoj interes u podršci predškolskom odgoju. Porodice i roditelji trebaju povećati pritisak i pokazati da to žele kao jedno od prava njihovog djeteta. Dakle, ako svi ovi akteri ne rade istovremeno s istim ciljem, napredak će biti sporiji. I dopustite mi da vas podsjetim da su prije, skoro sva djeca u ovoj zemlji bila obuhvaćena predškolskim obrazovanjem i to nije nešto što je ovdje novo čak i ako je u drugačijem kontekstu.

Stopa imunizacije je na opasno niskom nivou, prema podacima MICS istraživanja iz 2011. godine 68 odsto djece je u potpunosti prošlo imunizaciju, a samo četiri odsto u Romskoj populaciji, dok bi po preporukama Svjetske zdravstvene organizacije ta stopa trebala biti 90 odsto. BiH je među četiri ‘crvene tačke u Evropi kad je u pitanju opasnost od pojave polia. Koliko je ovakva situacija ozbiljna i o čemu ljudi treba da razmisle kada odlučuju o imunizaciji njihove djece?

Imunizacija je jedna od najvažnijih i najznačajnijih zdravstvenih tehnika koja je spasila milione dječijih života u posljednjih više od 100 godina. U ovoj zemlji u jednom momentu je, kao što je bio slučaj i sa predškolskim obrazovanjem, ta stopa bila vrlo visoka. Sadašnje pogoršanje stope imunizacije rezultat je dva faktora. Jedan je nemogućnost sistema da obezbijedi dovoljne zalihe vakcina na vrijeme, a drugi je porast oklijevanja kod roditelja da vakcinišu djecu. Znači, imamo dva negativna faktora i trebamo adresirati oba. Jedan je jačati sistem, nabavku, osigurati kvalitetnu saradnju među različitim zdravstvenim vlastima u državi. Istovremeno trebamo eliminirati netačnu i potpuno štetnu kampanju koja plaši kod roditelja proizvodi strah od odvođenja njihovog djeteta na vakcinaciju. Takva kampanja je naučno neutemeljena i čak bih mogao reći zlonamjerna.

Dio vašeg dugogodišnjeg angažmana vezan je i za globalnu izbjegličku krizu. Djeca su u pokretu, mnoga od njih ginu. Mislite li da svijet čini dovoljno du ovom slučaju?

Ne. Svijet ne čini dovoljno, u stvari ne čini čak ni malo da se to zaustavi. Nije samo dovoljno obezbijediti neke fondove… Naravno da je jako bitno obezbijediti infrastrukturu, skloništa, zaštitu i hranu, ali je deset puta bitnije zaustaviti izvor problema, a to je rat. Tu je Svijet već pao ispit, i rekao bih da svjetske sile koje mogu imati uticaj na takve stvari, nažalost, još nisu odlučile da zajedno učine nešto konkretno i zaustave rat koji se nastavlja i jedino što preostaje je humanitarni rad. U svakom slučaju, to je kao da imate ozbiljno oboljelog pacijenta, i samo mu dajete lijekove protiv bolova, ali ne tretirate uzrok oboljenja. Potrebno je oboljenje zaustaviti na njegovom izvoru.

Koje su najveće opasnosti s kojima se suočavaju djeca izbjeglice u pokretu?

U pokretu, djeca se suočavaju sa svim mogućim prijetnjama. Njihovi životi su ugroženi, vidjeli ste da stotine njih umiru utapajući se u moru ili od bolesti. Zdravlje im je ugroženo, pothranjeni su, mnogo je bolesti koje ih prate, edukacija im je uskraćena, milioni djece gube pravo na obrazovanje, uskraćeno im je pravo na zaštitu, zlostavljana su, izrabljivana, neka čak i prodata ili prisiljena na seksualne usluge… Znači, čitav niz dječijih prava je ugrožen tokom tog puta van njihove zemlje. Ponavljam, nema boljeg rješenja od onoga da se popravi situacija u njihovim zemljama, da se rat zaustavi i ljudi vrate u svoje zemlje.

Ove godine UNICEF obilježava 70. godišnjicu, Konvencija o pravima djeteta skoro 30., vjerujete li da bi Svijet ovakav kakav jeste bio gore mjesto za djecu bez UNICEF-a i Konvencije?

Zasigurno, za globalnu svijest i razumijevanja dječijih prava, stavljanja djece na prvo mjesto i da djeca imaju nekoga ko brani njihova prava i radi za njih – svijet je definitivno bolji s UNICEF-om. Stanje djece, posebno one koja su pogođena različitim formama kršenja njihovih prava, također je bolje jer je tu UNICEF. Ono što UNICEF definitivno treba unaprijediti jeste rad na prevenciji, činiti svijet boljem u smislu obezbjeđivanja boljeg okruženja za svako dijete u kojem uopšte ne bi bilo kršenja dječijih prava. Za Konvenciju je bitno da svaku zemlju stavi pred njihove izazove, nedostatke, mane, probleme. Ali u mjeri u kojoj Konvencija pokazuje ideal, utoliko su velike varijacije među zemljama u njenom provođenju. Ali definitivno – doprinos UNICEF-a je zasigurno pozitivna stvar za svijet.

Na kraju, nakon što poslije ovog angažmana u UNICEF-u BiH odete u penziju, planirate i dalje nastaviti raditi za djecu?

Nadam se da ću nastaviti, ne nužno u tolikoj mjeri u kojoj to radim sada. Nastavljam raditi na pravu na obrazovanje, posebno za djecu koja su u ratu izgubila sve i koja imaju problem da nastave s edukacijom kao izbjeglice.