Pismo Deda Mrazu

Dragi Deda Mraze,

Sjećam se te 1998. godine kada sam samo pokušala da ti napišem pismo. Nisam uspjela, nisam napisala ni riječ, ali si ipak došao. Majka nam je danima pričala o tebi, ali kako je vladala poslijeratna kriza i depresije u gradu i državi, rekla je kako nije sigurna da ćeš doći, ali da ti ipak brat i ja napišemo po koju riječ. Govorila nam je o skromnosti i o tome da Deda Mraz ima dug i prema drugoj djeci. Naše želje moraju biti realne, shvatili smo.

Bratunac. Decembar. Moje četiri godinice. Nekoliko dana pred Novu godinu. Moj stariji brat, papir, olovka i ja. Kako nisam znala da pišem, predložila sam bratu da napišemo jedno pismo, gdje ćemo objediniti naše želje. Bez pogovora je pristao. To je bila prva Nova godina koju smo trebali dočekati sami u porodičnom krugu.

Od kada smo izbjegli u Bratunac nakon rata, živjeli smo sa raznim porodicama, ali ta godina je bila posebna po svemu. Mir smo pronašli u jednoj maloj prizemnoj kući, tu negdje blizu Doma zdravlja. Ne, nije bila naša kuća, živjeli smo kao podstanari, ali smo se ipak prepustili pretprazničnom uticaju.

To je bila prva Nova godina da pišemo Deda Mrazu. Imali smo dvije igračke koje nam je majka donijela u koferu sa našim stvarima kada smo izbjegli u Bratunac, pa smo ideju o igračkama odmah odbacili. Te dvije su nam bile sasvim dovoljne. Iako nismo imali slatkiše, znali smo da je majčina hrana najbolja. Bili smo sigurni da će se ona pobrinuti da Novu godinu dočekamo ,,punih stomaka“. Tako smo odustali i od slatkiša.

Nakon dužeg razmišljanja bratu je „sinula“ ideja: ,,Šta misliš da ga zamolimo da nam donese jelku i ukrase? Mi nemamo jelku. Šta misiš da ga ono baš, baš zamolimo da nam donese jednu ogromnu jelku i možemo je ukrašavati cio dan. Kad nam dosadi, skinemo ukrase, pa onda ukrasimo drugačije, sve ponovo. Šta misliš? Šta misliš o tome?“- govorio mi je euforično.

Nisam znala o čemu govori. Nikada nisam vidjela jelku. Razmišljala sam samo o tome da je on stariji i da on zna šta bi nas zabavilo. Uvijek je bio moj oslonac i uzor. Sa druge strane, majka je rekla da moramo biti skromni i misliti na drugu djecu, a mi tražimo neku veliku jelku. Ubrzo sam svoje mišljenje podijelila sa bratom. Složio se. Odložili smo papir i olovku, te shvatili da ipak nismo bili dovoljno dobri da bismo dobili nešto bolje od druge djece.

Mama i tata su sjedili nedaleko od nas i smješkali se. U trenutku sam pomislila čemu takav osmijeh, a i ove godine ostajemo bez poklona. Pridružili smo im se i sve ovo podijelili sa njima iako su do tada pomno pratili naš dogovor. Pomirili smo se sa tim da Deda Mraz neće doći u naš dom ni ove godine. Shvatili smo da su naša očekivanja prevelika.

Sjećam se, bila je nedjelja. Još samo nekoliko dana do Nove godine. Majka nas je okupala i obukla u pidžame. Svake nedjelje igrali smo različite igre. Ove nedjelje došla je na red igra pravljenja kule od karata. Igru smo igrali po ekipama – tata i brat protiv mame i mene. Međutim, ove večeri tate nije bilo sa nama, pa je majka svoju pomoć podijelila. Malo meni, malo bratu.

U pola naše igre neko kuca na vrata. Pomislili smo da su baka i djed, jer su živjeli odmah u kući pored nas. Imali su naviku da dođu baš u to vrijeme na kafu ili čaj. Brat je istrčao prvi. Čula sam nekoga kako glasno govori: ,,Hohoho“. Istrčala sam i ja. To je bio on, Deda Mraz. Kao u majčinim opisima. Sjećam se, kao da ga sad gledam – crvena odjeća, bijela brada, kapa, veliki stomak kao kod našeg tate. Bio je najljepši.

Brat je gunđao kako nas je Deda Mraz čuo i kako nam je donio jelku. U ruci je držao jelku na kojoj se prelamao odsjaj snježnih pahulja. Spustio je jelku i bez riječi zagrlio brata i mene. I dalje sam gledala u pahulje koje su poslije par sekundi nestale. Nestao je i on. Nisam vidjela kako.

Unijeli smo jelku u dnevnu sobu. Pod euforijom smo smišljali način kako da je ukrasimo. Ubrzo se pojavio i tata. Brat i ja smo govorili uglas, pokušavajući da mu objasnimo šta se pet minuta prije njegovog dolaska desilo. Prekinuo nas je sa pitanjem: ,,I šta kažete? Donio vam jelku. Vidiš ti tog Deda Mraza. Hoćemo li mi nju okititi?“ – rekao je tata, osmjehujući se. Nismo odgovarali, odmah smo se bacili u akciju.

Majka je započela sa pravljenjem ukrasa. Pronašla je par bombona na koje je vezivala končiće, kako bismo mogli okačiti naše ,,ukrase“ na jelku. Tata je od čuvene vojničke vate pravio ukrase. Brat je pokušao da oboji vojnički zavoj i njime okiti jelku (to bi bilo nešto poput ovih sadašnjih, modernih, svjetlucavih ukrasa koji se omotaju oko jelke). Ja sam pravila mašnice od papira. Svi smo imali zaduženja. I tako, ,,mic po mic“, okitili smo jelku. Kako se ispod jelke stavljaju pokloni, mi smo odlučili da stavimo praznu kutiju od cipela, kako bi izgledalo ljepše.

Dan kasnije, dok smo doručkovali, primijetili smo da nešto šuška u našoj kutiji. Brat i ja smo joj odmah pritrčali i otvorili. Iz kutije nas je gledalo malo, crno i pokislo kuče. Ostali smo bez riječi. Deda Mrazovim iznenađenjima nije bilo kraja. Naša vriska, sreća i smijeh ispunili su novi dom. ,,Živu igračku“ smo zamotali u peškir kako bismo je osušili i utoplili. Dali smo joj ime Dona. I tako…

Dona je sa nama provela šesnaest godina. Brat i ja smo odrasli, ali još uvijek ukrašavamo jelku, ali nijedna nije kao ona iz 1998. godine. On sada ima porodicu. Skoro je dobio sina. Mama i tata su postali baka i djed. Priča iz 1998. godine nastavlja da se ispreda, iako smo je mi samo vremenski napustili. Ostala je duboko urezana u našim sjećanjima. Sjećanjima na život, skromnost, porodicu i sreću.

Na našim porodičnim okupljanjima tata često ispriča ovu priču, ali od samog početka. Od toga kako je mama sašila odijelo za Deda Mraza, pa do toga kako smo umjesto jelke dobili samo veliku granu od bora, uvjereni da je to novogodišnja jelka. Očeva priča se ne može završiti, a da nije spomenuo Donu, koju je našao ispred Policijske stanice u Bratuncu i donio nam je na poklon.

Dragi Deda Mraze (majko i oče), nakon dvadeset godina sam odlučila da ponovo napišem pismo. Neću tražiti poklone. Ovaj put vam poklanjam svoja sjećanja na papiru. Tražim samo da mi budete živi i zdravi.

Volim vas najviše na svijetu!

Autor: Maja Davidović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *